Abdulahu Sidranu: Putuj boljim svjetovima

Abdulah Sidran je odavno, još kao mlad pjesnik, osvojio ovozemaljsku besmrtnost, a pjesnici svakako, što se oduvijek zna, tek počinju živjeti kada umru.

Sidran je uvijek bio i ostat će naša pjesma o svijetu, zemlji, gradu, ljudima… vremenima (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ne znam da li bi mi trebalo biti neprijatno da sam sjećanje na Abdulaha Sidrana počeo pisati još prije nekoliko godina. Bilo je to u trenutku kada je teško obolio od Covida. Jedan portal ponudio mi je da napišem in memoriam za svaki slučaj; rade to tako mediji. To pisanje se zapravo pretvorilo u čitanje svega što je Sidran pisao. Čitao sam njegove intervjue, tekstove i njegovo „fejsbučarenje“ i statuse koje je tih dana rafalno izbacivao na svojoj Facebook stranici. Iz tih zapisa nastat će i knjiga A Nurija veli kojom je sačuvao i sjećanje na onog Nuriju što je pod četničkim granatama džogirao kroz Sarajevo pretvorenog u domaću kombinaciju Don Kihota i Sanča Panse.

Tu se jasno vidjelo da nije folirao kada je 2003. rekao ono da bi, da mu je 15 do 20 godina, vjerovatno repovao, ali poezijom.

Uglavnom, osjetih tada neku neprijatnost da pišem o živu čovjeku kao da je umro bez obzira što je i pjesnik i što je već i prije toga nekoliko puta iznenadio i samu smrt i ljekare koji su ga nazvali fenomenom koji je, bez obzira na tri bajpasa, i dva karcionama preživio i one naše respiratore.

Jednom se već, sjećam se, Avdo vratio iz mrtvih

Kada nam se, na našu sreću,  Abdulah vratio iz  mrtvih nastavili smo čitati ono što je pisao i slušati ono što je govorio kao kad slušamo čovjeka koji se vratio sa nekog zanimljivog (službenog) putovanja. Iznenađen i sam da susret sa smrću ne nalikuje onom tunelu koji se uvriježio u jeziku publicistike svoje iskustvo je opisao onakvim kako ga je on vidio.

”Ja sam bio sve vrijeme, a to je trajalo četiri dana, u tome da nisam znao gdje se nalazim, ali sam imao svijest u kojem ništa nije imalo oblik tunela, ali jeste bila neka nadzemaljska atmosfera, omotač oko planete, i ja sam se u tom stanju propitivao i pokušavao voditi dijalog sa velikim svjetskim ličnostima i to mi je bilo bolno. Od toga sam patio: zašto je čovječanstvo, planeta krenula, je li morala krenuti putem samouništenja jer ovaj put ne može se drugačije nazvati ili je to moralo biti drugačije. Propitivao sam svoja znanja iz književnosti i sramio sam se u tunelu što ne poznajem afričku književnost, ostrvlja između Australije i Afrike. Valjda sam u toj nesvijesti ili djeliću svijesti nastojao ostati u stvarnosti, u životu, biti živ“”

Pjesnik Abdulah Sidran u Biblioteci ‘Hamdija Kreševljaković’ (Ustupljeno Al Jazeeri)

Helem, ostadoh zahvalan onom portalu da sam imao priliku intenzivno se posvetiti jednom od najvećih bosanskih književnika svih vremena. Imao sam priliku o njemu razmisliti na onaj način kada mi ovdje ljude vidimo u njihovom najljepšem svjetlu – ono kada odu. Najljepše ih je, po mom mišljenju, citirati a Sidran je napisao da „o mrtvima treba govoriti kao i o živima: onako kako jest i kako su zaslužili“.

Među par nekih stvari koje sam zapisao ispod naslova Abdulah Sidran ostao je i neki njegov FB haiku u kome je očigledno sintetizirao sve što se o čovjeku može napisati u tri retka:

Insan i mahana ne idu skupa
Al se rimuje zato
Kako nema insana bez mahana.

Mati bila pjesnički uzor

Ali vratimo se pjesniku i piscu. Abdulah Sidran pripada bosanskom ogranku familije najvećih pjesnika i pisaca svijeta, jer veliki pisci nisu ništa drugo, do familija bliža od kakvih daidža, tetki i amidža. Možda i bliži. Oni se međusobno druže bez obzira s kojeg su kontinenta, koje zemlje ili iz kojeg stoljeća. Među njima kada Sidran onim svojim glasom bosanskim jezikom zbori, svi šute i sve razumiju. Oni svi znaju da su oni Sidranu bliski i da neke od njih voli možda više i od oca, sestre ili braće. Znaju i da se to ne odnosi na mater, jer u tom našem ogranku poezije ne može se skriti da je majka uvijek iznad svega.

Našem piscu mati je uvijek pjesnički uzor, njena ćud je pjesnička i ona umije da bez izgovorene, niti napisane riječi isplete ili sašije najljepšu pjesmu. Čak i onda kada ni pisati ne zna. Ona je poezija i neizostavni sadržaj svepostojeće poezije. I kada je na oko nema – ona je tu. Tu je i onda kada joj pripovijedamo san o zemlji koju nemamo, i jeziku kojeg nemamo – ona je opet tu u nekom prikrajku stiha gdje samo pisac vidi njene zabrinute, pune ljubavi i brige, oči. Ona je pojam ljubavi, hrabrosti i suosjećanja koje pisac nosi sa sobom kroz život. Ona se u pjesmi baca, dok braća i otac zadaju udarce zbog keca kod Marije Rusanove, da ih primi na sebe.

Ali da se vratimo ovoj bližoj familiji i da ih ne uznemiravamo i ne opterećujemo sa, ne toliko važnim, detaljima pjesničkog bivstvovanja s obzirom da su oni već dovoljno belaja pregrmili dok su dokučili da nemaju sina, nit brata, već da imaju pjesnika, tog (jer bolje zvuči) pisca, a ne obična insana.

Tako je bilo sa sestrom Abdulaha Sidrana koja se bunila što pisac piše o očevim gaćama. Sestra Dina je pisca Abdulaha Sidrana time toliko zadeverala da je pod naslovom „Svjetska revolucija i Mehine kupaće gaće“, tako detaljno razložio sve, ne mogavši ostati ravnodušan pred time da bi duša njegove sestre Dine voljela oštriju granicu između onog što je književnost i onoga što spada u porodičnu privatnost. Svrstao ju je među velike pisce koji isto što i sestra Dina misle, ali pridodavaši da, isto tako veliki pisci misle i skroz obrnuto, i da je po njima sve što čovjek piše – autobiografija.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Zapis iz piščevih uspomena

Šta je – da je, od to dvoje, zahvaljujući sestri Dini i njenoj povrijeđenoj duši, mi što čitati volimo saznadosmo da je slučaj Abdulaha Sidrana ni tamo, ni ‘vamo, već i tamo i ‘vamo…. I saznadosmo tačan trenutak, kao da smo pogledali na sahat, u kome je naš  Abdulah Sidran shvatio da je postao pisac.

“Pedeset godina pišem, ali sam pisac postao tek onoga dana kad sam cio život i baš  sve njegove pojave i fenomene počeo tretirati kao – građu za književnost. Da, za mene, odavno, život i nije ništa drugo nego građa – građa za književnost i živjeti za mene ne znači ništa drugo nego: promatrati, pribirati, probirati, i potom – zadojiti svrhom kako veli Vulf (Thomas Wolfe, op.a.) U takvome poimanju, jednako su važne planetarne klimatske promjene, Svjetska Proleterska Revolucija – i kupaće gaće Mehmeda Sidrana iz aprila 1949. godine“.

Hvala i Abdulahu Sidranu i njegovoj sestri Dini.

S obzirom da poezije nema bez ljubavi, hvala i njegovoj supruzi Sabiji koja ga je voljela kao svi mi skupa, a i Boga mi i on nju.

Još dok nisam poeziju čitao, osim kad bih u školi morao, znao sam za Abdulaha Sidrana jer mi je duši godila činjenica da je i poznati pisac, pao na godinu zbog one gore, dobre duše, Marije Rusanove. Doduše on iz njemačkog na godinu, a ja iz hemije na popravni. Prirodna je potreba u tim godinama biti drugačiji, a tinejdžerskoj naravi godi da se ugleda na velike ljude, pa makar i po tome da su u nečem najgori.

Danas to vidim tako da su pisci poput Sidrana padali da bi nekim drugim bilo lakše bol i samoću nerazumijevanja podnijeti. U taj vakat, otprilike sam počeo i čitati pjesme, pa mi, između ostalih, u sjećanju ostadoše dvije njegove pjesme. K'o slike što se čuvaju na zidovima dječačkih sjećanja. Te slike su k'o nekakvi oni Ljubovićevi prozori pa dok gledaš u nju, gledaš i kroz nju, i iza njih ti se otvara pogled na cijeli svijet.

Melodičnost Sidranove poezije

Jedna se zvala MORA gdje razgovara sa majkom:

Šta to radiš sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Melodičnost i ubjedljivost Sidranove poezije bila je oduvijek takva da kada ih u tišini čitaš, čuješ njegov glas. Čini mi se da će mu tako glas čuti i kada ga budu čitali za sto i hiljadu godina.

Baš kao i u ovoj drugoj o Mula Mustafi Bašeskiji iz koje bih zaključio da je Sidran kao ljubitelj historije umio u samo jednoj pjesmi sačuvati ono za što bi trebale stotine stranica jednom historičaru.

Jer, dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svikao na samoću.

Kasnije ću svaku novu Sidranovu zbirku, knjigu ili pjesmu dočekivati kao što smo nekad dočekivali nove albume omiljenih rock grupa.

U biti Sidran je uvijek bio i ostat će naša pjesma o svijetu, zemlji, gradu, ljudima… vremenima.

Abdulah Sidran je odavno, još kao mlad pjesnik, osvojio ovozemaljsku besmrtnost, a pjesnici svakako, što se oduvijek zna, tek počinju živjeti kada umru.

Zbog toga radujem se rođenju tog pjesnika Abdulaha Sidrana, a ovom fascinantnom čovjeku kojeg sam imao čast upoznati i upoznati se s njegovim najljepšim osobinama među kojima je i odsustvo mržnje i blagost oprosta želja:

Sretno putuj novim, boljim svjetovima…

Izvor: Al Jazeera