Elvedina Muzaferija nije senzacija ili bolje rečeno: jeste, ali samo za one koji ne prate njenu skijašku evoluciju.
Iako sam po vokaciji fudbaler, skijanje je moj najdraži sport. U njemu sam 50 godina na razne načine, a najviše kao televizijski komentator i izvještač sa devet zimskih olimpijskih igara, svjetskih prvenstava, utrka Svjetskog kupa… i nagledao sam se svega i svačega.
Vidio sam sve moguće svjetske zvijezde: od Ingemara Stenmarka do Marca Odermatta, od Anne Marie Mozer Prol do Lindsy Vonn i Mikaele Shiffrin; bio sam svjedok svih mogućih medalja skijaša iz regiona – od Ajdina Pašovića, prvog Bosanca koji je Slovencima uskratio državne titule u spustu i njegovog nastupa na Olimpijskim igrama u Innsbrucku 1976. godine, preko Križajevih prvih postolja i pobjeda u Svjetskom kupu, Strelove i Bojanove prve medalje sa Svjetskog prvenstva u Schladmingu 1982. godine; volio sam i Jureka više od bureka sa olimpijskim srebrom iz Sarajeva; komentarisao sam i medalje Mateje Svet u toj istoj Crans Montani na Svjetskom prvenstvu 1987; vidio sam i Kosteliće od malih nogu, ali i Tinu Maze i Ilku Štuhec.
Protiv ekonomskih i skijaških velesila
Moram priznati da sam bio skeptičan u pogledu razvoja Elvedinine karijere posebno zbog činjenice da brze discipline zahtijevaju vrlo specifičnu i komplikovanu logistiku, kao i činjenice da joj sarajevske olimpijske planine ne daju priliku za kvalitetan trening. Uz sve to, mlada ambiciozna Bosanka morala se nositi sa takvim ekonomskim i skijaškim velesilama.
Nikad, moram i to priznati, nisam bio toliko ushićen kao danas gledajući, posebno gornji i srednji dio staze gdje je Elvedina hrabro i tehnički besprijekorno jurnula u avanturu teške staze u Crans Montani. Nije je uplašilo to što je Marta Bassino iza sebe ostavila svoju zemljakinju Federicu Brignone pola sekunde, a Laru Gut-Behrami sekundu i 11 stotinki. Naprotiv, gas do daske sa starta. Možda, samo možda, joj se vrtilo u glavi pitanje kao i meni: ako može Bassino, koja nikad nije pobijedila u spustu za Svjetski kup, zašto ne mogu i ja napraviti svoj najbolji rezultat? Tim prije što Elvedina voli teške izazove. Sjetimo se samo 14. mjesta u superveleslalomu u Cortini, na teškoj stazi koja je masakrirala svjetsku spustašku elitu.
A Crans Montana i Elvedina se očito vole. Prošle godine je odskijala dobro, prije sedam dana je pobijedila na spustu za Evropski kup. Dan prije, desetinke su je dijelile od top 10. Na treninzima su bili mali zaostaci. Samopouzdanje je raslo. Sve su to bili znaci da su Elvedinine ambicije realne.
Nakon prvog prolaznog vremena uzbudili su se samo navijači Elvedine, nakon drugog su se Bassino i Brignione počele zgledati, a nakon trećeg, fenomenalna Lara Gut-Behrami je u panici gledala završnicu Elvedininog spusta. Odahnule su sve tri kada je semafor ispisao da je Elvedina završila na četvrtom mjestu.
Letvica podignuta još više
Nagrada za ekipu oko Elvedine, njene roditelje i sve one koji su vjerovali u nju, je stigla. Siguran sam da ovo nije krajnji domet, ali ne smijemo sada sve naše želje i apetite natovariti na Elvedinina pleća. Slijedi novi dan, nova trka, novi izazov na teškoj stazi. Uvjeren sam da su ambicije još porasle i da je letvica podignuta još više.
Elvedina, siguran sam i u to, zna kako dozirati adrenalin. Spust je disciplina u kojoj emocije moraju biti pod strogom kontrolom.
Samo oni koji su se bavili skijanjem, posebno brzim disciplinama, znaju koliko je to teško i opasno. Za brzine koje prelaze 100 kilometara na sat skijaš mora biti besprijekorno pripremljen fizički, tehnički i taktički, a da ne podvlačim značaj različitosti profila koji mora imati prateći tim. Kada bismo mjerili Elvedinine rezultate tim aršinima i uspoređivali sa skijašicama koje su danas bile ispred, Elvedina je već na postolju. Skijaške velesile u budžetu imaju milione eura, sponzore koji pune kase federacija, a iza sebe medijsku mašineriju.
Ovo je njena svojevrsna čestitka i doprinos proslavi 40. godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, čija infrastruktura, nažalost, nema veliki udio u Elvedininim rezultatima.
Kada već spominjem 40 godina ZOI-ja u Sarajevu, mnogo bi bilo i ljepše i bolje da govorimo u superlativima o sadašnjem stanju i rezultatima sa olimpijskih terena nego samo o lijepim uspomenama od prije 40 godina.