Kriza je počela davno, prije gotovo cijelog jednog stoljeća. Vlasti, identične ovima danas, dale su prvo u nizu praznih obećanja da će se do manjih sela koja vode ka Ulogu i Kalinoviku izgraditi asfaltna cesta. Dvije obale Neretve povezat će mostovima. Najvažnije, do svih kuća u okolini ovih općina stići će električna energija. Na taj način će se olakšati život ljudi i nekoliko sela spasit će od potpunog nestanka.
Gotovo pola stoljeća kasnije, početkom ’80-ih, u ista sela svratila je dokumentarna ekipa jedne državne televizije. Željeli su snimiti progres, vidjeti rezultat obećanja nadležnih. Našli su samo naborana lica razočaranih seljana, koji su im shrvano potvrdili kako se od 1940. nije promijenilo baš ništa.
„Rodili smo se u mraku, živjeli smo u mraku, uskoro ćemo umrijeti u mraku“, rekao im je tada jedan 80-godišnjak. Poštar će, kažu, prilikom jutarnje podjele prije sresti medvjeda nego čovjeka. Mlađi su otišli u veće gradove, a starijima je kasno da negdje počnu ispočetka, pa u rodnim selima ostaju živjeti i umrijeti. Ako je neko od mlađih još uvijek među njima, samo je pitanje momenta kada će pobjeći – u strahu da ga ne sustigne ista sudbina koja je značajno otežala i usporila živote njegovih roditelja i djedova.
Vlasti su i tada, ’80-ih, još uvijek obećavale ceste i mostove. Još je bilo nade da će se sela spasiti.
Danas, početkom 2024. godine, nije moguće posjetiti gotovo nijedno od desetak sela u okrugu Kalinovika i Uloga. Seljana više nema, njihove kuće pokrila je gusta šikara, potomci su odselili u veće gradove i države, a seoske makadamske ceste trajno su uništile vremenske nepogode. Nekad vrlo žive sredine priroda je ponovo uzela sebi i pokrila tišinom.
Nakon njih, čini se da su na redu Ulog i Kalinovik, u kojima iz godine u godinu živi sve manje ljudi.
Historija se ponavlja
Dvadesetak kilometara od Kalinovika ka Nevesinju prostire se strma, šuplja i vijugava cesta. Na samom dnu brda, u srcu vlažne i mračne šume, smješten je Ulog. Tokom ljetnih žega, kad sunce udara u tjeme ili krov automobila, putovanje do Uloga se čini beskrajno dugim i mučnim. Zimi, nakon jesenjih kiša i snijega koji su uništili asfaltnu cestu, ovdje je gotovo nemoguće proći pješke ili, još gore, automobilom.
Neovisno o dobu godine, prolazak dugačkom cestom odaje dojam da se sve u prirodi urotilo da čovjeka odgovori od silaska u dolinu. Po šupljoj cesti nemoguće je voziti više od 15 na sat, a što ste dalje od Kalinovika i bliže Ulogu, to su manje šanse da ćete se mimoići s drugim vozilom ili živim bićem.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, Ulog je slovio za općinu koja broji nešto više od 7.000 ljudi. Zatim je, najviše zbog nedostatka zaposlenja i obrazovnih mogućnosti, počelo masovno iseljavanje. Gotovo 70 godina kasnije, slučajne prolaznike na ulazu dočekuju samo tišina i pustoš.
Dvije glavne uloške kafane, ukrašene katancima na vratima, tužno se posmatraju s dvije strane Neretve. Da su ljudi, možda bi nešto i poručile jedna drugoj, očajne da prekinu tešku tišinu. Ovdje je prije godinu dana održan intimni ispraćaj za mlade roditelje koji su s dvoje djece odlučili odseliti u Sarajevo.
„Krivo nam je, ali razumijemo. Mladi su, imaju malu djecu, naravno da trebaju odseliti negdje gdje će im moći pružiti više. Ostali su koliko su mogli. Posjećivat će nas za vrijeme godišnjih odmora“, kaže jedan mještanin.
Govori i kako sada najmlađa osoba u Ulogu ima 50-ak godina.
„Sedamdesetih, kada sam ja bio školarac, u naše dvije škole išlo je više od 700 đaka. Posljednju generaciju smo upisali 2005. godine, samo dvoje učenika – brata i sestru“, kaže.
Svih osam mještana redovno se susreću i druže. Iako mnogi nemaju internet, a često ni struju, nalaze načine da nastave komunikaciju sa stotinama bivših susjeda i prijatelja koji su odselili u veće gradove i države.
„Nas osmero se često okupljamo u ‘Neretvi’, pa do dugo u noć pričamo o prošlim vremenima i ljudima koji više nisu među nama. Ulog je nekad vrvio ljudima, bila je ovo posebna sredina. Imali smo policijsku stanicu sa 16 policajaca, veliku poštu, četiri prodavnice, nekoliko kafića, Dom zdravlja i Dom kulture. Saobraćao je autobus Sarajevo – Ulog, mislim dva ili tri puta dnevno, pa su kafići uvijek bili puni gostiju, posebno u vrijeme praznika“, priča.
Dodaje kako, iako iz ove perspektive djeluje nemoguće, u lokalnim ugostiteljskim objektima nekad nije bilo moguće pronaći slobodan sto.
„Imali smo predstave i premijere filmova u Domu kulture, djeca su se po cijele dane igrala na ulicama, lovili smo ribu u Neretvi i uživali na njenim plažama, išli na izlete“, emotivno se prisjeća.
Dodaje kako u Ulogu, uprkos svim dešavanjima u ostatku Bosne i Hercegovine, a posebno Kalinoviku, nikad nije došlo do konflikta.
„Ovdje je uvijek bilo pola-pola. Bošnjaci i Srbi. U Ulogu se tokom rata ništa ružno nijednoj strani nije dogodilo. I danas smo u dobrim odnosima jedni s drugima. I mi koji živimo u Ulogu, ali i svi koji nas posjećuju povremeno ili se samo javljaju porukama i pozivima“, naglašava.
Hoće li istu sudbinu doživjeti i Kalinovik?
Sve nekad važne uloške zgrade gotovo su u potpunosti uništene. U središtu je glavni korzo, sa svih strana omeđen oronulim kućicama s kojih se ljušte fasade. Ugniježdene između njih su prazna pošta, policijska stanica i nekoliko kafana. Na samom vrhu korza je jedva vidljiv puteljak sa čije je jedne strane džamija, a s druge crkva. U manje od 500 metara smještena je cijela čaršija.
„Dom kulture je zarastao u travu i urušio se, istu sudbinu su doživjele i naše dvije škole, a uskoro će i ostale zgrade. Sve to što treba renovirati – ne možemo uraditi sami, treba nam podrška nadležnih. A toga već dugo nema. Kiše i snijeg će uskoro uništiti put do Uloga. Ako se ovako nastavi, uskoro se ni do nas neće moći doći. Ali uvijek je tako, posljednja stanica do koje saobraća neki gradski autobus je uvijek prva koja će se isprazniti i izumrijeti. Zar ne“, pita.
Za razliku od našeg sagovornika, nisu svi mještani raspoloženi za razgovor, te većina ponavlja isto: „Godinama smo pričali i molili, niko nas nije slušao. Nema smisla više pričati“.
Ono što je načeo nemar vlasti, dokrajčit će izgradnja hidroelektrane nedaleko Uloga. Rijeka će se tako pretvoriti u mulj, a malo mjestašce napast će komarci i drugi insekti. Mještani vjeruju da bi, pored svega ostalog, mogla poskupjeti i struja – koja ni sada nije redovna ni stalna. Bit će to, vjeruju, posljednji ekser u sanduk malog mjesta.
„Ljudi i dalje govore da će za 5-6 godina sve ovo živnuti. Mislim da će za isto toliko Ulog postati grad duhova. A onda će, za nekoliko godina, istu sudbinu doživjeti i Kalinovik. I tamo su prošle godine u školu upisali samo 3-4 prvačića. Taj scenario smo svi vidjeli, znamo šta slijedi“, zaključuje.