Novi susret s Karimom u svitanje među ruševinama Gaze

Tradicionalno pred kraj godine, u Muzeju pozorišne umjetnosti i književnosti u Sarajevu (gdje je pohranjena i zaostavština Karima Zaimovića) dodijeljena je stipendija Fondacije Karim Zaimović. Ove godine dobitnica je Melina Šišić, studentica četvrte godine Muzičke akademije u Sarajevu na odsjeku za klavir. Melina, vanredno talentirana pijanistkinja je u svojoj 13. godini imala svoj prvi javni nastup. Baš kao što je i Karim sa svojih 13 godina objavio svoj prvi tekst o stripu. Baš kao i Karim, i Melina se bavi i pisanjem, a njena prva knjiga trebala bi uskoro biti publicirana. Melina Šišić opisuje Karima Zaimovića kao “Prometeja savremnog doba” i inspiraciju, a što Karim zaista jeste.

U užasnom vremenu u kome živimo, pred našim očima nestaje zemlja ruža i maslinovih stabala. U vrijeme genocida u Palestini koji se odvija uživo pred očima svih nas sudaraju se odjeci eksplozija i gromoglasne tišine onih čiji je posao sve osim da šute.

U takvom vremenu, priča o Karimu čini se još važnijom.

U pogovoru drugog izdanja knjige Tajna džema od malina, Ozren Kebo pod naslovom Čovjek koji je naslutio svoju smrt opisuje dramu koja se odvija hladne zimske noći gdje je vani minus pet, a u sobi nula ili eventualno plus jedan, poslije policijskog sata. Za starinskim stolom, u polumraku humanitarne svijeće koja daje slabu svjetlost, ali dobro čađi, nagnut nad laptopom sjedi Karim. Prijeti opasnost da bi čovječanstvo moglo ostati bez strašne tajne džema od malina. Za tim starinskim stolom “otvara se čudesni svijet intriga, špijunaže, istraga, a svim tim fenomenima zajednička je jedna stvar – strast. Karimova strast za pisanjem, strast za fabulom, strast za ritmom, strast za stvaranjem jednog novog svijeta, pošto se ovaj postojeći upravo u tim trenucima razrušavao pod granatama.”

Ozren opisuje lukavi naum Karim Zaimovića. “Dobro raspoređenim historijskim zamkama – jer historija je, znamo to dobro, tek materijal za manipulaciju, literarnu ili političku, to je sasvim svejedno – ovaj intrigantni pisac namjeravao je da usamljenost i nevažnost Sarajeva, baš kao i svoju osobnu, nadiđe dramatičnim otkrićima. Isključivi zadatak tih otkrića bio bi da našu skrajnutu varošicu – skrajnutu samo u geografskom, ne i u historijskom smislu – ponovo vrati u centar svjetskih zbivanja gdje joj je jedino i mjesto.”

Zaista, zahvaljujući baš ljudima poput Karima, takvo Sarajevo se nerijetko znalo ukazati, kako u stvarnoj, tako i u paralelnoj slici svijeta. Do tog čudesnog Sarajeva, Karim nas je vodio kroz mrežu podzemnih tunela u kojima bi nas dočekali džinovski pacovi. Karimov svijet je, kao što to Kebo kaže, “isprepleteni odnos mašte i stvarnosti gdje je mašta stvarnija od stvarnosti, a stvarnost nevjerovatnija od mašte”.

U tom svijetu, Sarajevo je ponovo više i od Sarajeva. Ono je tu uvijek više ideja, neko neki stvarni grad, a utoliko i o Karimu možemo s pravom više govoriti kao o nekom nestvarnom čovjeku i ideji. U tom njegovom svijetu, kao i u svakom, zlo može postojati, ali ne može pobijediti jer takav svijet onda ne bi imao nikakvog smisla.

‘Urođena plemenitost’

Devedeset i šeste godine, kada je prvi put štampana knjiga Tajna džema od malina, profesor Zdravko Grebo u prisjećanju na kišno augustovsko popodne, koje je okupilo ljude na Karimovoj dženazi piše: “Karimova smrt desila se u trenutku kada su sve smrti bivale apsurdnije od prethodnih, jer je već postalo jasno da dolazi mir, kakav god da on bio. Osim toga, Karim je bio apsolutni prvak jedne generacije, njen najbolji izdanak. Njegovu smrt sam doživio kao sopstveni poraz. Kompromitovala je moju vjeru da je budućnost Sarajeva ipak moguća. Kada ginu ovakva djeca, onda i budućnost dolazi u pitanje.”

Opisujući neobične osobine Karima, čak u suprotnosti sa sarajevskim mentalitetom koji pored sjajne strane ima i svoje crne rupe, Grebo kod Karima nasuprot nerijetkih osobina poput zavisti, sebičnosti, rivaliteta ističe Karimovu skromnost i svako odsustvo gordosti, uznesenosti i pretencioznosti. “Takva ličnost”, piše Zdravko Grebo, “i takav karakter mogući su jedino kao urođena plemenitost. Ja tome ne pridajem nikakav značaj, nego ovaj etički i, ako je dozvoljeno reći, aristokratski.”

Baš ta etička strana u slučaju Karima, ali i cijelog jednog pogleda svojstvenog tom periodu, nešto je što se čini važnim za sačuvati. Zbog toga podsjećanje na Karima kroz djelovanje Fondacije koja nosi njegovo ime jeste nešto što kao prevashodni cilj ima inspirisati nove generacije na ljude i vrijeme kada smo i u vlastitom bolu imali sposobnost pokazati suosjećanje prema drugim.

Iako je Karim sticajem neobičnih okolnosti ostao upamćen kao jedan od naših najznačajnijih suvremenih pisaca, on je prevashodno bio jedan od najboljih poznavalaca strip umjetnosti. Pored toga, bio je izuzetan novinar. Iako je bio jedan od osnivača kultnog Fantoma Slobode najveći broj tekstova Karim Zaimović objavio je u magazinu Dani. Zahvaljujući Karimu, sačuvana je još uvijek možda ne dovoljno važna informacija o tome da je prvi strip u nezavisnoj BiH bio Rat – Strip- Art Milenka Tunjića iz Tuzle, odakle dolazi i ovogodišnja stipendistica.

U Danima br. 28, od 31.1.1995, pod naslovom Strašno je bilo u Aušvicu, doviđenja u Sarajevu, Karim Zaimović kaže: “Pedeset godina nakon Aušvica, svijet nije ništa naučio, čak ni to da od obilježavanja pedesete godišnjice je mnogo važnija činjenica da su se logori ponovili.”

U tekstu Buđenje pacova, povodom obilježavanja pola vijeka od “pobjede” nad fašizmom zaključuje da je ono čemu u tom trenutku svjedočimo (misleći na period agresije na BiH) generalna proba za ono što slijedi jer “pravi nacizam današnjice za sada ostaje skriven u sjeni moćnih finansijskih i medijskih trustova, u novoj oligarhiji svjetskog poretka, unutar kojeg odrednica “novo” ne znači ništa kvalitetno novo”.

Podsjećajući da pedeset godina nakon što je oficir Goeth iz Spielbergovog filma Šindlerova lista sa terase svoje kuće, iz jutarnje sportske dokolice, snajperom gađao Jevreje iza žice, njemu slični nestašni vragolani su na brdima oko Sarajeva. U toj najmorbidnijoj, užasnoj slici sa kojom s pravom uspoređuje položaj nas u Sarajevu Karim dodaje: “i definitivno nam je svijet poručio: to je vaš problem.”

Baš kao što svijet danas, pa i mnogi od nas ovdje, želimo zaboraviti vlastito iskustvo i šutnjom poručujemo da je genocid koji se odvija u Palestini “njihov problem”. Sa svim što znam, Karim bi osjećao gađenje prema takvom stavu i takvom svijetu.

Potreba za stvaranjem novog svijeta

Ono što ne zna mnogo ljudi je to da je posljednji objavljeni tekst Karima Zaimovića izašao u julu 1995. u Danima br. 34. Neposredno pred Karimov odlazak iz Sarajeva ka “boljem svijetu” objavio je tekst Stranac u stranoj zemlji.

Bio je to prikaz novog stripa Palestina vrsnog američkog strip autora Joe Saccoa. U tekstu nas podsjeća i na to da je jedno od najdojmljivijih djela na temu Holokausta bio upravo dvotomni strip Maus američkog autora Arta Spiegelmana.

Samo nekoliko dana nakon što je izašao ovaj julski broj magazana Dani, Međunarodna Federacija novinara (IFJ) objavit će informaciju da je u Sarajevu ubijen Karim Zaimović kao 78. ubijeni novinar tokom ratova na području bivše Jugoslavije.

Zbog toga, podsjetimo:

Na prošlogodišnjoj dodjeli nagrade Fondacije, tačno prije godinu dana rekli smo da je u Palestini, odnosno u Gazi ubijeno 106 novinara. Godinu dana poslije broj ubijenih novinara prešao je cifru od dvije stotine.

Upravo noć uoči ove dodjele nagrade Karim Zaimović ubijeno je pet novinara TV stanice “Al-Quds al-Yawm” u neposrednoj blizini bolnice. Među njima je bio i Ayman al-Jady koji se tu našao jer se u spomenutoj bolnici porađala njegova njegova supruga. Ayman nije stigao uzeti u naručje svoje prvo dijete, rođeno svega nekoliko sati nakon njegove pogibije. Beba je, po ocu, dobila ime Ayman.

Prošle godine, prilikom dodjeljivanja nagrade, broj ubijenih u Gazi bio 20.000. Na ovogodišnjoj broj ubijenih je približio cifri od 45.000 ljudi.

Prošle godine rekli smo da je ubijen 10.000 djece. Ove godine taj broj je prešao 20.000 djece.

Karim je bio jedan od tih ljudi s dubokom ematijom prema svakom od tih civila, od novinara, od djece…

I dalje ga, u svitanje, povremeno ugledam na snimcima koje objavljuju ljudi iz Gaze. Izgleda zabrinut i kao da se pita kako je moguća budućnost svijeta kada ginu ovakva djeca i ovakvi ljudi?

U njegovom pogledu, vidi se da osjeća potrebu da opet neophodno, kao one hladne sarajevske noći za starinskim stolom, stvori neki novi svijet jer se ovaj postojeći ruši pod granatama, nesposobnošćiu neponavljanja starih grešaka. Pred mržnjom, zlom i zaglušujućom tišinom onih koji smiju sve osim da šute…