„Ouuu“, zabrinuto je uzdahnuo Borisav – Boro Stjepanović dok je u rovu u Bosni tokom agresije 1994. godine čitao novine.
„Šta je bilo?“, malo manje zabrinut bio mu je saborac Almir Kurt – Kugla.
„Ouuu, da vidiš – s*anje u Ruandi“, jedva je izgovorio Boro, u ulozi borca Armije Bosne i Hercegovine.
„Ti stvarno nisi normalan“, s olakšanjem mu je poručio filmski partner Kugla, zabrinut za sudbinu nekoliko saboraca koji su ostali na „ničijoj zemlji“. Film Danisa Tanovića upravo tog naziva (No Man's Land) 2001. godine nagrađen je Oscarom.
Trideset godina kasnije razgovor dvojice boraca veterana mogao bi glasiti ovako: „Ouuu, da vidiš – Formula 1 u Ruandi“, iznenađeno se javi Boro dok je pregledao vijesti na mobitelu između dvije ture roštiljanja kod otpada i klizišta na Trebeviću.
„Šta ti je to čudno, pa Ruanda je prije pet godina poslala vlastiti satelit u svemir. Što onda ne bi bila domaćin Formule 1?“, gotovo nezainteresirano mu odgovori Kugla.
„Pa ja, oni satelit, Formula 1… A gdje smo to mi?“, upita Boro.
„Tamo gdje su oni bili prije 30 godina. Sjećaš li se kad si mi onda rekao: ‘S*anje u Ruandi’. Eto, tu smo mi“, zaključi Kugla.
Ujediniti narod i izvući zemlju iz siromaštva
Gdje su danas Ruanda i Bosna i Hercegovina, tri desetljeća povezane teškom, tragičnom, neopisivom bližom historijom, zauvijek obilježene počinjenim genocidom u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća nije pitanje na koje se može egzaktno odgovoriti, niti treba na njemu insistirati. Ipak, dva momenta koje je „potencirao“ Kugla (satelit, Formula 1) mnogo toga determiniraju i prave nemalu razliku. Lansiranjem svog prvog satelita u orbitu 2019. godine, u projektu vrijednom više od dvije milijarde dolara, afrička zemlja je pokazala da traumatična prošlost može istovremeno biti i šansa i da neprestano i zamorno gledanje unazad i permanentno oslanjanje na tuđu pomoć i podršku ne može biti put(okaz) za bolju budućnost.
Stoga je i nedavna službena potvrda predsjednika Paula Kagame da Ruanda želi biti domaćin utrke Formule 1 dočekana bez (pre)velikog iznenađenja. Mediji tvrde da će stazu u blizini novog aerodroma, 40 kilometara od Kigalija, dizajnirati kompanija koju vodi bivši austrijski F1 trkač Alexander Wurz, pa ako Međunarodna automobilska asocijacija prihvati molbu Ruande, „najluđi cirkus na točkovima“ vratit će se u Afriku poslije 1993. godine, kada je održana posljednja utrka za Veliku nagradu Južne Afrike na stazi u Kyalamiju. Godinu kasnije u Ruandi je, tokom „sto dana pokolja“, u genocidu ubijeno gotovo 800.000 ljudi, mada neke procjene kazuju da ih bilo i više, možda i milion.
Kako to da je brdovita zemlja puna kišnih šuma u srcu Afrike, u kojoj je jedan od izvora Nila, najduže rijeke na „Crnom kontinentu“, bez izlaza na more, bez željezničkog i riječnog prometa, usprkos tragičnoj prošlosti, već zakoračila u svjetliju budućnost? Iako su o munjevitom usponu Ruande napisane podeblje studije, čak i knjige, te snimljeni bezbrojni dokumentarni, edukativni i promotivni filmovi, odgovor bi se mogao sažeti u nekoliko riječi: „nisu izmišljali točak, nego su iskoristili iskustva drugih“. To i ispunjenje dva najvažnija cilja – ujediniti narod i izvući zemlju iz siromaštva.
Naučiti lekcije iz prošlosti za bolje sutra
Kako bi se došlo do pomirenja među članovima zajednice, novi Ustav je zabranio upotrebu naziva Hutu i Tutsi te korištenje bilo kakvog etničkog diskursa, izbjeglice su se vratile svojim domovima i uspostavljeni su lokalni sudovi kako bi se vratila prava i uklonile nepravde. Pred više od 12.000 sudova našlo od između 800.000 i milion ljudi (brojke su čudo, toliko se procjenjuje da bilo ubijenih u genocidu), a kazne za više od 120.000 optuženih za genocid varirale su od dugogodišnjih zatvorskih za teške zločine, poput planiranja genocida i silovanja, do društveno korisnog rada za lakša krivična djela.
Ekonomija Ruande postala je najbrže rastuća u Africi u posljednjem desetljeću, stopa siromaštva je prepolovljena, postala je prva turistička destinacija u centralnoj Africi, prihodi od turizma bliže se milijardi dolara godišnje. Gledajući prema budućnosti, naglasak je na obrazovanju i tehnološkom razvoju, mladi se pripremaju za vodeće uloge u održivom razvoju. Ulaže se u nauku, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, u obrazovanje o očuvanju i kulturi, kako bi buduće generacije imale znanje i alate potrebne za nastavak puta zemlje prema održivoj i prosperitetnoj budućnosti.
Između svega ovoga je mnogo rada, vizije, odgovornosti, (samo)kritike, teških i bolnih odluka, pokajanja, prihvatanja istine šta se sve dešavalo ne tako davno i zašto je dobro na pravi način naučiti lekcije iz prošlosti i okrenuti se onome što donosi sutra. Niko ne zaboravlja ni dramatičnih pet poslijeratnih godina na socijalnom, ekonomskom i političkom polju, kada se činilo da izlaza nema, a onda se sve poklopilo i otvorilo. Kao što bi se nama moglo otvoriti ako naši izabranici, „od vrha do dna“, shvate i prihvate da izlaz uvijek postoji, čak i onda kada se ni pomisliti ne bi moglo da će utrke Formule 1 vrlo vjerovatno biti vožene na lokacijama gdje je samo nekoliko desetljeća ranije počinjen genocid.
Nije sramota učiti i kopirati od drugih
Jedan mali korak u pravom smjeru napravljen je prije pola godine, kada je na nekoliko stotina metara kružne staze u Sarajeva asfalt „zapalio“ nekadašnji britanski F1 vozač David Coulthard. U svom bolidu RB7, koji je 2011. donio dvostruku krunu ekipi RBC, popularni DC je rekreativno jurio stazom postavljenom u centru grada; nije mnogo, ali može biti dobar početak.
Ko zna, možda jednog dana i u Bosnu i Hercegovinu stigne „najbrži cirkus na svijetu“, koliko god bude bio dug i neizvjestan put do tog simboličnog čina.
Ako Međunarodna automobilska asocijacija negativno odgovori na prijavu iz Kigalija (ili je prihvati, svejedno) najmanje što možemo je da se ne oglasimo nadmeno i potcjenjivački kako to samo mi znamo: „'Ta će Ruanda“.
Nije sramota, naprotiv, učiti i kopirati od onih koji su bili u sličnoj ili težoj situaciji od nas. Kako je to plastično i jednostavno objasnio ekonomski stručnjak iz Ruande Klit Nikza: „Da bi se stvorila uspješna država, ne trebate iznova izmišljati točak, dovoljno je da iskoristite iskustva drugih.“ Dakle, do nas je.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.