Cijeli život idem na Pelješac. Za one koji ne znaju, to je poluostrvo između Dubrovnika i Splita, poznato po svojoj divljini, prelijepim plažama, posebnim ljudima i specifičnoj ljepoti. Preko mora su luka Ploče, mjesta Komarna, Gradac i Neum, a s druge strane ostrva Korčula i Mljet.
Moji roditelji su ‘70-ih sagradili kućicu u naselju Žarma, između malih mjesta Janjina i Sreser. Tada je to sve pripadalo Opštini Dubrovnik, ali kako je vrijeme prolazilo, tako su nastajale nove opštine, pa danas na samom Pelješcu postoje opštine Ston, Trpanj, Janjina i Orebić, od kojih je ova posljednja površinski i najveća. Kako se na zimovanje uglavnom nije išlo, roditelji bi spojili po 35-40 dana odmora, i njih smo po pravilu provodili u Sreseru i Dračama, malim mjestima do kojih smo od kućice mogli doći pješke. Za ta dva mjesta nas i danas vežu najljepše uspomene, iako nije uvijek bilo tako lijepo, posebno pred sami rat, ali i u poslijeratnom periodu.
Naselje je imalo 35 kuća, a naša je bila prva u nizu. Tata je često organizovao stonoteniske turnire, okretali su se janjci, išlo u ribu i školjke, a ponekad vadili i prstaci, što je i tada bilo zabranjeno. Prstaci su ugrožene vrste školjki i njihovo vađenje zabranjeno je u velikom dijelu svijeta, ali ne i u Bosni i Hercegovini, tako da ih u Neumu uredno možete naručiti po cijeni od 100 do 150 konvertibilnih maraka [50-75 eura] po kilogramu.
Kad je stigla famozna ‘91, lokalne vlasti su se sjetile da provjere građevinske dozvole svih tih kuća. Srušeno je 27 kuća čiji su vlasnici bili Srbi, te još dvije za koje se mislilo da su Srbi. Iako ni ostale kuće nisu imale dozvolu, njih nisu dirali. Jedan od inspektora je oca pitao kako se zove, na šta je on odgovorio „Kemo“, a inspektor zaključio kako je „dovoljno Keminih kuća srušeno“, te mu poručio da se ne brine.
Poslije rata naselje je postalo praznije nego ikad. Otišli smo već 1996. godine, da pokupimo maminog oca, odnosno mog dedu, koji je iz Trnova pobjegao iz zapaljene kuće, te do Pelješca došao pješke i tu proveo cijeli rat. Bio je vičan svakom zanatu, a u nedostatku majstora i radne snage uopšte, mnogi su ga zvali za popravke krovova, stolarije, raznog namještaja, itd. Poslije rata smo ga zafrkavali da je ratni profiter jer je, osim 6.000 maraka koje je spasio iz zapaljene trnovske kuće i zbog njih umalo platio glavom, nakon rata bio težak barem triput više.
Juha od gambora je izmišljotina
Nedostatak radne snage je ovih dana ponovo problem Pelješca, ali i cijele Hrvatske. Otišao sam da se nađem s prijateljem koji odnedavno živi u Bosni i Hercegovini, a inače je Holanđanin. Njegova kuća je putujuća i trenutno prebivalište mu je u kamperu. Historičar po struci, Harm Kern je veliki ljubitelj naše kulture, jezika, kuhinje i svega što ima veze s Balkanom. Rijetko međusobno govorimo holandski, tako da se uglavnom sporazumijevamo na našem. Plan je bio da mu pokažem Pelješac iz svoje perspektive, te da obiđemo što je moguće više.
Našli smo se u Stonu, gdje ćemo i prespavati prvu noć. Odveo sam ga u meni poznat restoran, u kom inače znam da je dobra hrana. Zatekao sam strance u kuhinji. Ne znam da li to ima veze s njima, ali je pasta s gamborima bila preslana, a rožate nisu imali. Ponudili su palačinke, što sam odbio. Bilo je kasno da hodamo zidinama Stona, pa smo otišli do Orebića na pizzu. Pošto svaku krivinu znam napamet, sat vremena vožnje mi ne predstavlja ništa. I u narednom restoranu su kuhari bili stranci, ljudi iz Nepala, ali je pizza s morskim plodovima bila savršena, sa svježom hobotnicom, mušulama i lignjama. Iako na pizzu “frutti di mare” ne ide sir, nego mnogo paradajza, ovdje je bilo obrnuto – crvene smjese nije bilo nikako, ali se prelivao sir preko ivica, što ipak nije pokvarilo ukus. Narednog dana smo ponovo jeli tu i kad sam htio naručiti juhu od gambora, konobar, inače Orebićanin, rekao mi je da je to izmišljotina i da je sigurno neću pojesti do kraja.
„I otac i dida su mi bili ribari. Nikad nisan čuja za juhu od gambora, a i niko ju dosad nije uspija izist'“.
Odustao sam i poslušao ga. Donio mi je riblju juhu, koja je bila odlična.
Makedonac Timče je u Janjini već domaći
Drugi dan je bio rezervisan za kupanje. Iako je bio novembar, more nije hladno, ali je vani prilično nepodnošljivo kad se izađe iz mora, dok je naveče potrebna debela jakna. Obišli smo Žuljanu, Trstenik, Drače i Sreser, te nismo zatekli nijedan jedini kafić, restoran ili prodavnicu da radi. Sve je bilo zatvoreno i sablasno. Prošao bi poneki automobil ili motocikl, te smo kafu jedino uspjeli popiti u Janjini. Sjeli smo u kavanu u kojoj inače sjedi lokalno stanovništvo, a poslužio nas je Makedonac Timče. Timče kaže kako je ranije radio sezonski, a da su sada njih nekoliko na Pelješcu doveli za cijelu godinu, tako da je doveo i porodicu.
U ostalim kafićima i restoranima nije bilo stranaca koje smo mogli razumjeti, nego uglavnom ljudi iz Azije, ali kvalitet nije izostao. Mještani ih uglavnom hvale, govore da su dobri radnici i da su se brzo uklopili. Nije mi baš najjasnije kako neko uspije da se navikne na pustoš i buru koja reže, ali istina je i da ne znam šta im je polazna tačka.
Timče je u Janjini, barem tako kaže, sretan i osjeća se kao kod kuće. Naš jezik govori odlično, tako da nema problem. Dok smo pili kafu, naišla je kolona od stotinjak motocikala koji su išli za Vukovar. Svaki je imao zakačenu hrvatsku zastavu. Za mjesto na brdu kakvo je Janjina, ovo je bio zaista lijep prizor. Kao što sam ranije rekao, Janjina ima status opštine, a tu imaju i hitnu pomoć, poštu, dva supermarketa, ribarnicu i mesaru. Svježu ribu je inače vrlo teško naći, pošto ribari uglavnom sve prodaju restoranima, tako da je van sezone bolji izbor.
Naveče smo se ponovo zaputili prema Orebiću, u nadi da stignemo ručati, pa otići na sladoled u Korčulu. Brodica isplovljava u 18:00, a nazad ćemo morati trajektom koji isplovljava otprilike dva kilometra od centra grada Korčule, te plovi do ponoći na svaka dva sata. U Korčuli znam jednu slastičarnu koja ima najveće kugle sladoleda na svijetu, ali nažalost, bila je zatvorena, pa smo bili primorani odabrati nešto drugo. Korčula ima dom zdravlja, gimnaziju i još neke stvari po koje Orebićani idu ako nema nigdje bliže.
Škole spajaju djecu različitih godina
Stigli smo na trajekt u 21:45, a kako smo došli ranije, djevojka koja prodaje karte je izašla zapaliti cigaretu s nama. Pitao sam ju da li se još djeca rađaju u Korčuli, na šta je rekla da se to dešava samo ako je hitno, a inače se ide u Dubrovnik. Hitna pomoć zove trajekt, oni ekspresno prave vanrednu vožnju za Orebić, a odatle se porodilja vozi još dva i po sata do samog juga Hrvatske. Često se ne stigne, a nekad su imali stariju babicu koja je porodila stotine, možda i hiljade trudnica, od čega su se neke porodile i u vozilu hitne pomoći, ali i na trajektu ili čak u helikopteru. Sve to priča uz smijeh, a kaže kako su porodi postali rijetki, jer je sve manje ljudi. Škole spajaju razrede u mješovitu nastavu i onda prvi i četvrti zajedno uče engleski, a to nema smisla. Isto nam je potvrdila i Antonija, prodavačica u jedinoj vinariji koja je ovih dana otvorena. Kaže kako je otišla iz struke, a predavala je engleski, jer nije mogla učiti djecu različitih godina.
Pri povratku iz Korčule, sjedamo u automobil i idemo u apartman. Tu nas dočekuje gospođa Maca, kojoj je to zaista pravo ime. Na moje čuđenje, kaže mi kako „nisam prvi koji ne viruje“, a uz salvu smijeha nam nudi cijeđeni sok od nara koji sama pravi. Ujutro kaže da beremo voće koliko god želimo jer će svakako propasti i tu otkrivamo najukusnije mandarine na planeti. Odlazim u supermarket po doručak i, na moje čuđenje, nalazim četiri supermarketa jedan do drugog, i svi rade od 7 do 22. Pitao sam radnike da li je to njima normalno, na šta su svi rekli da to nema nikakvog smisla. I kažu da nije četiri, nego ukupno osam jer ih ima još u gradu.
U jednom od njih smo pili kafu s aparata, a šefica i glavna kasirka je iz Nepala. Hladno nam se obraća na engleskom dok naplaćuje namirnice, a nakon toga objašnjava domaćem radniku kako da napravi hot-dog. Mladi momak iz Orebića kaže kako je ona super šefica i da je sretan jer barem govori engleski. Prije su, kaže, imali kolegicu koja je pričala samo češki te se ponašala kao da je to isti jezik kao i hrvatski. Druga radnica mi kaže kako su sada presretni ako im radnici dođu iz Srbije ili Bosne i Hercegovine.
„Njih barem uvik razumimo – lipi naši Srbi i Bosanci“.
Odlazim s Pelješca prilično sretan. Drago mi je da ima života i nakon sezone, koliko god to bilo malo. Prije nekoliko godina nigdje ne bi ništa radilo, a sada ipak ima kakvih-takvih dešavanja. Gospođa Maca kaže kako cijelu godinu ima rezervacija i, iako je jeftinije, ima posla. Ni to nekad nije bio slučaj, a sada ipak poluostrvo ne spava od oktobra do maja, što je priličan napredak. Nekad nije bilo ni dobrih restorana, ni kvalitetnih prodavnica, niti mnogih stvari koje se danas podrazumijevaju, a ono što je najljepše od svega, Pelješac se nije pokvario dolaskom mosta, niti je turizam na njemu postao masovan. I dalje postoje mnoge uvale gdje se možete sakriti od masovnih okupljanja, kao što su uvala Vučine kod Žuljane, plaža Divna kod Trpnja ili Lovište, gdje možete plivati i roniti s kornjačama. Nema ih mnogo, ali su i dalje tu. Ko dođe na Pelješac ne očekujući ništa, ugodno će se iznenaditi, kad god da se tu pojavi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.