Rješavanje nekog problema koji se javlja u prirodnom okružju ili društvenoj zajednici uvijek mora biti pokrenuto iz uzroka njegovog nastanka. Velika greška je baviti se samo posljedicama stanja jer one neće dati odgovore na koji način riješiti neke pojave. Svakako je najveća greška raditi uvijek sve na isti način, a nadati se drugačijem rezultatu.
Prije nekoliko dana su objavljeni TIMSS (Trends in International Mathematics and Science Study) rezultati za Bosnu i Hercegovinu. Ovo nije prvo učešće učenika u TIMSS-u, ali je problem što sudjelovanje u njemu za Bosnu i Hercegovinu nije bilo u kontinuitetu. Prvi put su sudjelovali učenici osmih razreda 2007. godine i tada se pokazalo da je njihova spoznaja bila ispod prosjeka.
Drugo sudjelovanje u TIMSS istraživanjima se dogodilo 2019. godine. Tada su sudjelovali učenici četvrtih razreda i podaci su jasno ukazivali na loše stanje. Statistički, ukupno čak 24 posto učenika, gotovo svaki četvrti, nije mogao doseći ni nisku razinu postignuća u oblasti matematike. Zanimljivo je da je samo jedan posto učenika ostvarivao rezultat u naprednoj referentnoj vrijednosti iz matematike i prirodnih znanosti. Generacija koja je tada testirana su današnji učenici srednjih škola. Jasno se vidio problem na koji se nije reagiralo niti su se napravile neke evaluacije takvog stanja.
Sadašnji rezultati su posljedica testiranja učenika koje je provedeno prošle godine. U istraživanjima je sudjelovao 3.391 učenik četvrtih razreda iz 120 osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. S obzirom na činjenicu da se u obrazovanju nije ništa značajno promijenilo, rezultati su bili iznimno loši. Prosjek TIMSS za matematiku je bio 503, a za prirodne znanosti 494 boda. Učenici u Bosni i Hercegovini su ostvarili iz matematike 447, a iz prirodnih znanosti 448 bodova. To znači da su 10-12 posto ispod prosjeka. Podatak da samo jedan posto učenika ostvaruje rezultate u naprednoj referentnoj vrijednosti iz matematike, a iz prirodnih znanosti nula posto je za ozbiljnu analizu.
Kada se kompariraju podaci sa državama iz regije, onda Sjeverna Makedonija ima 474, Crna Gora 477, a iznad prosjeka su Albanija sa 512, Slovenija sa 514 i Srbija sa 523 boda.
Prema TIMSS istraživanjima najbolje rezultate i dalje imaju učenici država istočne i jugoistočne Azije. Tako je u Singapuru prosjek 615 bodova iz matematike i 607 bodova iz prirodnih znanosti. Interesantna je statistika i ovih „vrhunskih“ iz matematike. Slovenija ih ima pet posto, Albanija osam posto, Srbija devet posto, a Singapur čak 49 posto od ukupnog broja testiranih učenika.
Slična reakcija i nakon PISA istraživanja
Sličnu reakciju javnosti su izazvali i rezultati PISA istraživanja prije pet godina. Tada je u istraživanju sudjelovalo pola miliona petnaestogodišnjaka iz 79 država. Tada se BiH našla na 62. mjestu sa rezultatima koji su trebali mnoge alarmirati. Radilo se o učenicima koji su danas studenti, odnosno onima koji su završili srednje škole. Statistički podatak u kojem je pola učenika u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismeno je veliki problem školstva, ali i društva u cjelini. I tada su najgori rezultati bili u prirodnim znanostima.
PISA istraživanja su bitna jer se kroz njih vidi koliko djeca razumiju ono što uče te na koji način „čitaju između redova“. Ono obuhvata procjenu rezultata učenika starosti od 15 godina iz tri oblasti – čitanje, matematika i prirodne znanosti. Rezultati se dijele na tri nivoa – iznad 500, prosječni rezultati od 450 do 500 i oni iznad 450. Tada su učenici iz Bosne i Hercegovine imali rezultat 402,3 boda i bili ispod svih država regije.
Kada su izašle „brojke“ jasno je bilo da nedostaje kognitivne spoznaje, korelacije te samim tim onog najvažnijeg u obrazovanju – izgradnje kritičkog stava. Na proteklom PISA istraživanju 2022. godine Bosna i Hercegovina nije sudjelovala, ali je evidentno da se rezultati ne bi značajno promijenili. Od učenika se tražilo da razumiju pročitani tekst, shvate kauzalnost prirodnih znanosti te da iskoriste spoznaju iz matematike u kontekstu stvarnog svijeta. Na posljednjem istraživanju Japan i Južna Koreja su bili najbolji, a u Europi – Estonija. Od država regije rezultat iznad 500 je imala samo Slovenija.
Pitanje značaja i potrebe obrazovanja
Svi ovi rezultati istraživanja postavljaju pitanja značaja i potrebe obrazovanja. Ono evidentno mora biti uvijek u skladu sa društvenim promjenama. Pogrešno je misliti da, u periodu ovako ubrzanog tehnološkog i svakog drugog razvoja, obrazovanje može doživjeti trenutnu reformu. Ono se stalno mora adaptirati na društvene potrebe – od ekonomije do ekologije.
Kada se govori o potrebi edukacije učenika za XXI stoljeće ne treba samo promatrati njihovu potencijalnu ekonomsku aktivnost. Biti dio prirode i društva je mnogo viši nivo od ostvarivanja sredstava potrebnih za život. Upravo zbog toga reforme obrazovanja ne smiju „slušati“ samo ekonomske potrebe društva.
Prvi problem obrazovanja je permanentno memoriranje informacija. Kada od učenika „od malena“ formirate „memory card“ i nagrađujete ga za recitiranje sadržaja jasno je da gubite one osnovne 4K kompetencije koje su bitne za naobrazbu budućih generacija. Učenik gubi prvu kompetenciju – kreativnost, jer mu se u edukaciji ne dozvoljava da izađe izvan okvira. Često u obrazovanju čujete djecu kako pitaju: „Mogu li svojim riječima?“ U doba brzog dolaska do informacija takav način učenja je prevaziđen.
Drugi problem je obrazovanje bez razvoja druge kompetencije – komunikacije. Apsolutno je jasno koji je onda razlog nemogućnosti „čitanja između redova“. Učenje činjenica, bez interpretacije i razgovora sa drugima, ne doprinosi spoznaji. Na ovaj način se gubi kognicija kao osnova realne edukacije. U čitanju, kao i tekstualnoj komunikaciji, nedostaje ton kojim se prenosi kontekst onoga što je napisano. Ako nema konteksta, ne može biti ni kognitivne spoznaje.
Treći problem je – saradnja, odnosno kolaboracija. Osim međusobnog odnosa i razvoja timskog rada, veoma bitno je naučiti djecu da povezuju stvari koje uče iz različitih „nastavnih predmeta“. Ipak, u ovom slučaju najvažnija kompetencija je – kritičko mišljenje. Obrazovanje i škola ne služe učenju pojmova i(li) „nastavnih jedinica“ nego uče sposobnostima analiziranja i procjenjivanja stanja te određivanju „puteva“ za rješavanje problema. Ono u sebi mora u učenicima izgraditi vječnu dozu skeptičnosti, a kod analiziranja koristiti logiku po kojoj su znanosti dobile naziv (grč. logos – razlog).
Obrazovanje bez razumijevanja nije svrsishodno
Cilj obrazovanje je razvoj razuma i analitičkog djelovanja. Učenik kojem se „serviraju“ informacije i podaci će ih potencijalno naučiti, ali ih neće shvatiti niti u realnom životu primijeniti.
Kada se krene od funkcionalne (ne)pismenosti, koja podrazumijeva mogućnost da učenik razumije pročitani tekst, postaju jasni svi potencijalni problemi. Teško je onda očekivati shvatanje uzročno-posljedičnih veza u prirodnim znanostima ili primjenu školske matematike u realnom životu. Ovo je razlog zbog kojeg učenici često postavljaju pitanja „šta će meni ovo“ ili „kad će mi ovo trebati u životu“.
Obrazovanje bez razumijevanja, osim što nije svrsishodno, je i veoma kratkotrajno. Samo onaj edukativni element koji je učenik shvatio omogućava mu da se duže zadrži u „memoriji“, ali što je najvažnije – da ga primijeni u stvarnom životu.
Evidentno je da se trebaju promijeniti dokimologiju i način vrednovanja (sa)znanja, ali treba izmijeniti sadržaje i metodiku rada. Obrazovati djecu za vrijeme koje je prošlo je skup proces koji će svima doći na naplatu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.