Kad sam se u proljeće vratila sa putovanja po Južnoj Americi, zadala sam sebi zadatak da do kraja ove godine obiđem neka zanimljiva mjesta u Bosni i Hercegovini, a potom da proputujem malo više i po susjednoj Crnoj Gori. Red je valjda da upoznam što je pored mene, pa onda da krećem u daleki i nepoznati svijet.
Crna Gora me oduvijek oduševljavala ljepotom i raznovrsnošću krajolika. Kao tinejdžerka proputovala sam je s amaterskim pozorištem iz Vitkovića kod Goražda, ali te slike su već izblijedile. Te uspomene su zaista drage i nikako me ne ostavljaju ravnodušnom. Zato sam se ovom putu i radovala kao da sam pošla na put svile, po tajanstvenim azijskim zemljama.
Polazna tačka bilo je Goražde. Nikako slučajno, jer sam tamo rođena i odrasla, odatle su počela sva moja putovanja i avanture.
Dvadesetak minuta vožnje od Goražda, nalazi se Čajniče. Polovinom prošlog stoljeća Čajniče je bilo moćni srez, a u doba Jugoslavije – atraktivno turističko mjesto. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u Čajniču su počinjeni zločini, a gotovo svi Bošnjaci su ili pobijeni ili protjerani sa svojih ognjišta. Mnogi stanovnici i drugih nacionalnosti odavno su počeli odlaziti iz ove sredine, neki u Srbiju, a neki u evropske zemlje. Grad je izgubio više od pola stanovnika i ostao bez privrede.
Na brijegu se nalazi hotel Orijent, koji je gotovo prazan. Predivan pogled koji se prostire od njega, u vrhu turističke sezone, promatra samo 2-3 mještana. A sjećam se, u osamdesetim se ovdje dolazilo na dočeke novih godina. Toga više nema – nema ljudi, nema proizvodnje, čak nijedna banka ne radi u gradu.
„U Čajniču sada nema ni 2.000 stanovnika. Sve je otišlo, samo se životari”, kaže mladi i ljubazni konobar hotela.
„Neka vam je sa srećom – i ja odoh dalje”.
Granični prijelaz bez prelazaka
Od Čajniča do granice sa Crnom Gorom nema ni 15 kilometara. Asfaltni put, kroz divnu borovu šumu, sa puno oštećenja, ali tako mi odgovara… Polako, neka ovi opijajući mirisi borova i jela ulaze i u automobil, neka osvježavaju. Do granice se stiže brzo. Mala, neugledna baraka, rampa i jedva vidljiva zastava Bosne i Hercegovine. Izlazi ljubazna graničarka, pregleda samo ličnu kartu i možemo dalje. Raspitujem se za migrante, za prohodnost puta i frekvenciju prolazaka.
”Ovuda prođe veoma malo vozila. Noću ponekad niti jedno“, kaže Dragana. „Sve manje ljudi koristi ovaj put za Crnu Goru. Vjerovatno zbog toga što je na velikom dijelu prilično oštećen. Jedan od razloga je i taj što je ovdje sve manje ljudi koji putuju. A sa migrantima nemamo problema. Oni zaobilaze ovaj put, vjerovatno idu negdje šumama.”
Do graničnog punkta Crne Gore vozi se desetak minuta. Nikako da se pređe ta „ničija zemlja”. Ovo je najveća razdaljina između graničnih prijelaza koje sam ikada prelazila. Zašto tolika razdaljina, pitam službenika na crnogorskoj carini.
„Nemam pojma”, kaže. „Pitajte one što sjede u vašoj i našoj administraciji. Ovo zaista nije normalno”.
„Pitat ću, zasigurno”, odgovaram.
To što je još uvijek granica neuređena u ovom dijelu između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, osim indolentnosti službi moguće je i zbog „profitabilnih poslova“ za tajkune koji se bave sječom šume. Pilana u entitetu Republika Srpska ne fali, to je sigurno.
Poslije vožnje nekih četrdesetak minuta od granice sa Crnom Gorom, stigoh na brijeg iznad Pljevalja. Puk'o grad u svoj svojoj ljepoti, opasan gustim šumama i ogromnim parkovima. Ne sjećam se da sam u nekom našem gradu vidjela toliko zelenih površina, uređenih šadrvana i ogromnih parkova.
Silazim do mahale i centra grada. Nailazim na veleljepni Dom kulture i Centralnu džamiju nazvanu po svom graditelju, Husein-paši. Tu je i sahat-kula. Ovaj dio me podsjeća na bosanske gradove – uski sokaci, načičkani kućama sa lijepim i cvjetnim avlijama.
Pljevlja – centar kulture sjeverne Crne Gore
Pljevlja su poslije Drugog svjetskog rata bila centar kulture i umjetnosti sjeverne Crne Gore, kao i Sandžaka. Velelijepni Dom kulture izgrađen je davne 1948. godine. Doduše, porušene su stare bošnjačke kuće i dućani, ali je zdanje još impresivno, sa bibliotekom koja broji gotovo 100.000 knjiga, foajeom za pozorište, prelijepom kino salom, a tu su i dvije lokalne radiostanice, koje je prvi davno osnovao Kemal Šećerkadić. On je bio ujedno i osnivač Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost. Baš se tih aktivnosti i sjećam jer sam kao mlada članica KUD-a iz Vitkovića putovala na turneje po ovim krajevima. U to vrijeme u Pljevljima je bio aktivan KUD Volođa, izrastao iz Gajreta i Bratstva. A ja se sjećam i posljednjeg predsjednika Tarika Gadže.
Ovo društvo je uveliko radilo na unapređivanju kulturno-umjetničkog stvaralaštva Pljevalja i cijele regije, ali je i čuvalo od zaborava kulturnu baštinu ovog grada. Nadaleko je bio poznat njihov orkestar u sastavu: Alija Ičelić, Meho Hadzić, Kasim Hafizović, Avdo Čole, Omer Šahinašić. Poznat je bio i mandolinski orkestar koji je vodio profesor Franjo Vakolini i brojao je 50 djevojaka.
Treba još spomenuti sjajni Tamburaški orkestar koji je jedno vrijeme vodio Safet Čano, a poslije Izet Gerin, koji je gostovao ne samo u svim republikama bivše nam zemlje, već i na tlu Afrike, Azije i Evrope. Tu je još i Plesni orkestar, Folklorna sekcija te horske sekcije. Muzička škola u Pljevljima je otvorena 1951. godine. Pozorišna i scenska umjetnost ima genezu svog postojanja još od tih poslijeratnih dana Drugog svjetskog rata. O tome šta se sada događa u Pljevljima na polju kulture i kako povratiti stari sjaj, razgovaram sa Slavkom Tošićem, direktorom Javne ustanove Centar za kulturu Pljevalja.
„Ponosni smo na našu kulturnu baštini i na naše kulturno stvaralaštvo u Pljevljima. Vremena se mijenjaju, a mi se trudimo da održimo tu tradiciju.
Ove godine smo aktivirali i gradsko pozorište koje je bilo ugašeno 1957. godine. Uradili smo nekoliko sjajnih predstava i osvojili značajne nagrade, kao što je prva nagrada u Bijelom Polju na Regionalnom festivalskom takmičenju. Ovih dana krećemo i sa besplatnom školom glume. Pomažemo u finansiranju neprofitnih organizacija koje se bave kulturom, baš zbog toga da bi se interes za ovu oblast još više povećao. Gradimo veze i sa drugim KUD-ovima iz zemlje i iz regije. Imamo odlične veze sa KUD Ivo Lola Ribar iz Sarajeva, pozorištem iz Zenice i Trebinja. Nastojimo da naše institucije izdvajaju malo više novca za kulturu. Bar isto onoliko koliko izdvajaju za sport”.
Tog dana sam i sama prisustvovala jednoj predstavi u pljevaljskom pozorištu. Dupke puna sala, glumci izvanredni i predstava više nego solidna. Bravo za ove entuzijaste, bravo za Pljevlja!
Prošetala sam i korzom, koji u Pljevljima još njeguju za razliku od gradova u Bosni i Hercegovini, gdje je kao događaj, sasvim zaboravljen.
U samom gradu, obaveza je posjetiti Manastir Svete Trojice, koji sadrži respektabilnu riznicu zlata i srebra. Vjeruje se da se u kivotu manastira nalazi i ruka Svetog Save, a neki značajni rukopisi pisani ovdje nalaze se u svjetskim muzejima i arhivama [Prag i Sankt Peterburg].
O ovim vrijednim historijskim dokumentima, govori nam i naš ljubazni domaćin, slikar Belis Pojatić, koji nas provodi kroz centar grada, u kome se nalazi i Husein-pašina džamija, koja se smatra jednim od najljepših građevina islamske kulture na Balkanu. Izgradio ju je Husein-paša Boljanić, kao poklon svom gradu. Projektant i građevinar je čuveni Hajrudin, koji je izgradio i Stari most u Mostaru. Završena je 1569. godine, a munara joj je visoka 42 metra. Tu su bili i mekteb, medresa, imaret, karavan-saraj. U džamiji se i danas čuva Kur'an iz 1571. godine.
A od prirodnih ljepota, tu je jezero Otilovići, na udaljenosti tri kilometra od grada. Kristalno čista voda, zeleniš i mirnoća krajolika, kao stvorena za uživanje i relaksaciju.
Veličanstven pogled vidjet ćete sa vidikovca Meandri Ćehotine. Netaknuta priroda.
Zanimljiv je i arheološki lokalitet Municipium S-Rimski grad u Kominima. Na nekoliko hektara zemlje, tik ispod tankog sloja, leži kontura rimskog grada s bedemima, ulicama, nekropolama. Šteta je proći Pljevlja, a tu historijsku gromadu ne vidjeti. Ohrabrujuće je ipak da se veliki broj pronađenih predmeta, nalazi već u Zavičajnom muzeju Pljevalja.
Najmanja opština u Crnoj Gori
Pljevlja su me oduševila, ali nastavljam dalje moj put ka sjeveru Crne Gore kroz zanimljive i prelijepe predjele. Trebalo mi je sat vožnje da stignem do Petnjice, najmanje opštine Crne Gore. Tu se upravo tih dana održavala tradicionalno okupljanje umjetnika, slikara Crne Gore sa slikarima iz susjednih zemalja, te i šire. Ova kulturna manifestacija pod nazivom „Susreti Bihora” je veoma važna za ljude Petnjice koji se brinu o lokalnoj kulturi, te sam na toj umjetničkoj koloniji susrela i predsjednika opštine i predstavnike kulturnih institucija. Ta umjetnička kolonija oživi ovo mjesto bar na desetak dana, te se u planinarskom domu gdje se kolonija i održava, radi cijeli dan, a onda pjesma do zore.
U razgovoru sa mještanima saznajem da tu nema više od 500 stanovnika, koji imaju mnogo problema. Petnjica nema autobusnu stanicu, pa onda niti jedna linija ne prolazi kroz to mjesto. Da bi otputovali do drugih gradova mogu samo vlastitim automobilom ili taksijem. Nemaju kiosk za dnevnu štampu. Tu je tek nekoliko kafana i prodavnica sa prehrambenom robom.
Petnjica je prelijepo mjesto smješteno između brda i ljekovitih šuma, ali se život ovdje živi punim plućima tek ljeti kad ogroman broj njenih stanovnika iz dijaspore dolazi na odmor. Šetnjom ovim gradićem vidjela sam više registarskih tablica Luksemburga nego tablica Crne Gore. Smatra se da bi ljudi u dijaspori mogli napuniti tri grada veličine Petnjice.
Ljudi u Petnjici imaju ambulantu i poštu, ali nemaju kablovsku, ni internet, kao ni hotel. Od 200-tinjak zaposlenih, polovica radi u privatnoj fabrici košulja.
Predsjednik Opštine Samir Agović kaže da pokušavaju privući privatna preduzeća iz oblasti poljoprivrede, drvoprerade i turizma.
Da bi turizam mogao biti značajna šansa za Petnjicu, govori i činjenica da se na njenom području, nedaleko od same varoši nalazi najveće arheološko nalazište u Crnoj Gori iz doba eneolita, Torine, odnosno Radmanska klisura, koje je do sada malo istraženo.
Na području Bihora arheolozi su ranije locirali još nekoliko značajnih gradina i lokaliteta, kao što je Bihor-grad. U muzeju Petnjice nalaze se značajni dokumenti i zbirke historijskih materijala.
Zanimljivo je da se baš u Petnjici nalazi jedinstvena džamija na Balkanu iz 15. vijeka, koja je troetažna. Donacijama i prilozima njenih stanovnika iz dijaspore, rekonstruisana je prije dvije decenije.
Berane na rijeci Lim
Poslije Petnjice, idem za Berane. Lijep gradić na rijeci Lim odiše prošlošću, ali se vide znaci moderne gradnje i novog vremena. I tu imam sjajnog vodiča, slikara Luku Radojevića sa stalnom adresom u Moskvi, ali u posljednje vrijeme sve više boravi u svom gradu.
Pokazao mi je veleljepni spomenik na vrhu grada Spomen-kompleks Sloboda, visok 18 metara. Ovo grandiozno zdanje iz doba Titove Jugoslavije ima oblik kupe ili metka i nedavno je proglašeno kao kulturno dobro od izuzetnog značaja.
Žao mi je što nisam imala još vremena za ove obilaske, ali i ovo što sam vidjela – pravo je blago. Ne treba nam ni Južna Amerika, ni Azija da uživamo u ovozemaljskim ljepotama. I, ovdje te svi primaju kao svoj rod, a blagotvorno je i ljekovito biti tu sa svojim komšijama.
Zato drugari, put pod noge, nije daleko, a bit ćete oduševljeni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.