Jasmila Žbanić nije autorica mog srca, njen autorski pečat teško je sjeo mojoj duši kad god sam je pod njega poturio, a zahvalan sam nebesima što je ipak ona napravila te za društvo bitne filmove, jer učinila ih je lijepim koliko se moglo, što se sigurno desilo malo i nauštrb vjerodostojnosti, no meni je i ovako previše; ipak sam muškarac i sramim se tako plakati.
Zbog toga i večeras u kino pođoh sa dozom skepse, na film Blum navedene autorice, koji mi raja nije nahvalila manje od Grbavice i Quo Vadis, Aida; jedna rečenica pri toj hvali novog Žbanićkinog filma bila je i da je Emerik Blum bio u logoru Jasenovac, iz kog se spasio bijegom.
A inače o tom čovjeku nisam ništa znao, osim da je bio Jevrej, komunista i slavljeni direktor Energoinvesta.
Došao sam u kino i zauzeo svoje mjesto, na kom mi ne bi pravo kad u posljednji čas uđoše još dvoje i sjedoše na dva slobodna mjesta do mene, zatvorivši mi put za eventualni opravdani bijeg u slučaju ubitačne dosade.
Onda je film počeo i svi strahovi su nestali, kada se na ekranu pojavilo otjelovljenje jedne sarajevske biste – nemamo ih puno pa se daju pamtiti – praćeno po meni do sada najboljom pjesmom Kemala Montena što sam ikada čuo, a s čime je udaren i glavni ton ovog meni sada već možda i najdražeg domaćeg filma, koji niti je igrani, niti govori o kakvoj bijedi, već o jednom nezapamćenom izlasku iz te bijede; po meni je to punk momenat savremene bh. kinematografije.
Mala anegdota
Guglao sam predivnu Montenovu pjesmu, nema joj teksta nigdje, pa je to sada moja velika čast, da prvi u internet upišem te predivne, u potpunosti istinite pjesničke riječi:
U početku smo krotili rijeke,
crtali doba koje će doći,
imali svijetle vidike neke,
vidjeli vrijeme zajedničke moći.
Naši su zborovi govorili kako,
gradeći fabrike gradili smo ljude,
svi naši narodi i narodnosti,
znali su svima će bolje da bude.
Ref.
Energoinvest, Energoinvest,
ime ti znaju na cijelom svijetu,
Energoinvest, Energoinvest,
dobro se dižeš u svome letu.
Učiti, učiti, i samo tako,
nauke nema bez mnogo muke,
uvijek smo znali gdje i kako,
budućem vremenu pružiti ruke.
Naši su mostovi čeličnim rukama
pokrili nježno globus cijeli,
svi kontinenti sada su s nama,
drugovi žuti, crni i bijeli.
Ref.
Sarajevo, Jugoslavija,
Evropa, cijeli svijet,
Sarajevo, Jugoslavija,
E-ner-go-in-vest!
Pošto je film još uvijek u kinu neću prepričavati sve te moćne scene, a mogao bih jer sam ih upamtio dosta, ali moram ispričati jednu malu anegdotu, koju priča nekadašnji finansijski direktor.
Sjaj Energoinvesta
Njemu je drug Blum jedne prilike rekao da odvoji tri miliona dolara od nekog kredita, za opremu Elektrotehničkom fakultetu. U skladu sa svojom ulogom, u čijoj prirodi nije olako izdavanje novca, finansijski direktor je tražio argumente za taj po njemu pretjerani izdatak i dobio ih u jednoj rečenici: “Da je znanje jeftino sirotinja bi ga imala.”
I ranije sam slušao ljude kako hvale Energoinvest, ali to je uvijek bilo nekako i tužno, obojeno aktualnom propasti, pa iz tih priča nije do mene ni mogao doprijeti puni sjaj nekadašnjeg giganta.
Iz ovog filma taj sjaj blješti tako snažno da ni ja iz kina nisam otišao na piće, već hitro kući za tastaturu, da radim, da učinim šta je u mojoj moći kako bih možda još nekog navratio da ode vidjeti taj kulturološki šok od filma – nekog našeg lidera pod čijom upravom sve cvjeta i množi se tako da jedan stvarni životopis više podsjeća na romantičnu književnost, u kojoj junak rođen u mukama postaje voljeni kralj.
Film počinje sa nekoliko rečenica teksta, među kojima je i ona da je to film o radničkom samoupravljanju u Jugoslaviji, fenomenu koji će kao izrazito pozitivan, u novim okolnostima koje zahtijevaju da se o Jugoslaviji misli loše i samo loše, ostati prilično nepoznat.
Biće da sam i ja pao pod uticaj novih vremena, jer ni u mojoj glavi slika radničkog samoupravljanja nije bila naročito privlačna – ja sam to nekako uvijek zamišljao kao skupove na kojima dominiraju tzv. ljudi iz naroda, u koje lično nemam povjerenja, decenije biranja desničara na vlast uništile su ga tako potpuno da mi je u srcu zasjala čista ljubav prema narodu, jer tu koristoljublja ne može biti.
Poslije sjajne direktorske karijere drug Blum ponio je počasnu titulu gradonačelnika, koja se u njegovim rukama pretvorila u ono što je taj čovjek čitavog života i bio, a to je najprije velika misao, zatim veliki rad.
Moderni Gazi Husrev-beg
Već rekoh da je život dotičnog nalik književnosti po životnom putu junaka, a sad dodajem – i ne samo po tome, nego i po kompoziciji, koja je u Bluma ispala sasvim u skladu sa starim pravilom po kom kraj djelo krasi.
Taj kraj u slučaju našeg modernog Gazi Husrev-bega bio je ono djelo što ga mi Sarajlije još danas baštinimo kad hoćemo gdje dokazati da su i kod nas bila neka ljepša i slavnija vremena, a to su Zimske olimpijske igre za godinu 1984.
Tu je drug Blum na svoj način rekapitulirao svoj život, koji bi se dao sažeti u četiri riječi Kemine pjesme: “Sarajevo, Jugoslavija, Evropa, cijeli svijet”, pri čemu ne treba zaboraviti da se ovo cijeli svijet na našim Olimpijskim igrama uistinu i dogodilo, ona prije i ona poslije nje bile su opterećene stupidnim političkim bojkotima i nisu bile toliko svjetske kao naša..
Nekoliko mjeseci po okončanju Olimpijskih igara, nakon što je završio sve poslove u vezi s njom, Emerik Blum je i zvanično otišao u legendu, koja jeste bila potisnuta u prethodnim decenijama, ali evo je sada opet među nama, da nas ponovo obasja kao Sunce i podsjeti kako smo se nekada iz puno gore početne pozicije popeli na sami krov svijeta, a sve to pomoću nauke i rada, tih rekao bih jedinih istinski božanskih puteva za čovjeka.
Za kraj još moram reći da sam na ovaj film redateljice Jasmile Žbanić zapravo plakao najviše, skoro pa sve vrijeme, baš kao kad listam porodični album iz vremena kad se još nisam rodio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.