“Spas je u saburu, ko je imao sabura spasio se”.
Aleksandar Srdanović, Kraj dana.
Srž Srdanovićevog romana “Kraj dana”, je zapravo vječita tema – lična drama glavnog junaka kojeg razdire osjećaj krivice, neostvarene ljubavi i moralne dileme sa kojima se suočava.
“Kraj dana” je roman od 145 strana i u suštini je smješten u jedan dan 1943. godine. Društvena dinamika, naročito u velikim krizama je nemilosrdna prema pojedincu i baca ga na ona mjesta i u one procese u koje pojedinac najmanje želi.
Tako se i glavni lik ovog romana nalazi, ne svojom voljom, u vrtlogu ratnih strahota. Baš taj dan vraća glavnog junaka skoro 20 godina unazad kada je bio mladi policijski službenik, koji je izvršavajući naređenja i sam postao svjedok onoga što ljudske oči nikada ne bi trebale vidjeti.
Ali pred onim na šta ne može da utiče čovjek je nemoćan. I upravo to je autor odlično prikazao u romanu kroz sve likove. Zapravo, Srdanoviću ovi likovi u suštini najviše i trebaju da prikažu kontekst u kojem ma šta da uradite ili pokušate da uradite, osuđeni ste na nesreću. Nebitno je da li iz ovozemaljskog pakla ne možete jer prosto nemate gdje ili ste toliko indoktrinirani i sluđeni mržnjom da mislite da ste u raju. Na kraju, i jedni i drugi su u karakazanu velikih istorijskih ljuljanja koje ovdje na mikro prostoru donose paljevine, pljačku i ubijanje.
Junak romana je nemoćan jer ne može ništa da uradi ni po jednom pitanju koje mu je važno u životu. Ne može da izbije iz glave Fatimu u koju je ostao zaljubljen od prvog trenutka kada je vidio, ne može da se otrese osjećaja krivice koji nosi, ne može da napusti suprugu Zorku, koju opet voli na neki svoj način, niti može da spasi svoju porodicu i najgore od svega, ne može da spasi sebe od učešća u zločinu koji se upravo planira u danu koji slijedi.
Biranje između straha i savjesti
“Kraj dana” se, i to smatram jako važnim rješenjem u romanu, ne bavi osudama i jalovim moralisanjem, jer lako je iz komoditeta distance držati lekcije o onome što nikada ne bismo smjeli ili htjeli uraditi. Pravo pitanje je šta to čovjek bira između straha i savjesti? Da se ne lažemo, ogromna većina odabere da bude pasivni posmatrač ako mu može biti, učesnik ako već mora.
Autor odlično donosi atmosferu duhovne pustoši koju iza sebe ostavlja svaki zločin. I da, odlično je prikazano i to kako zločin mori sve one koju si imali bilo kakve veze sa njim.
Iako je predmet “omerte”, nepotpisane zakletve da se o tome ne priča, zločin uvijek nađe način da podsjeti da se dogodio. A to se desi čim se popije čašica više, kada se iznenada neko razboli ili doživi nesreću baš na mjestu na kojem je neko nedužan ubijen ili zapaljena kuća.
Iako je roman naslonjen na konkretne događaje, Srdanovićev roman je nažalost svevremen. Jer kada bi ste iole krenuli da istražujete prošlost kasaba i okolnih sela na Balkanu mogli biste ispričati i ispisati stotine istih ili sličnih priča.
Ali nažalost one se rijetko pričaju. A i kada se pričaju više je to radi nekakvih trenutnih koristi ili političke potrebe nego iz one najhumanije ljudske potrebe da razumijemo, priznamo i na kraju oprostimo.
Jer književnost bi, pored ostalih funkcija, trebala imati i tu da u nama probudi osjećaj solidarnosti, pokajanja i na kraju razumijevanja da na ovom svijetu postoji samo, kako je to kazao Branko Ćopić, velika ljudska muka koja se ne može podijeliti po vjeri i naciji.
Čitljivo djelo
Ali vratimo se romanu “Kraj dana” Aleksandra Srdanovića, koji kako reče Kemal Musić, nije htio da ćuti. Pored zanimljive fabule, držim da je važno istaći da je napisan tako da se lako čita. Riječi i radnja prirodno teku. Nema ovdje ničeg usiljenog, Srdanović je radnju i dramu učinio velikom time što ju je potpuno sveo na nivo “običnog”.
Autor u romanu ne nudi rješenja ni za pojedinca, ni za društvo. Bilo bi to pretenciozno jer je Beket sve rekao onom rečenicom :”Nažalost na Zemlji smo i tome nema lijeka”. . , ali je zato odlično pokazao koliko su naša “ćutanja” o onom što nas najviše tišti opasna i bolna.
Upravo zbog ovih “ćutanja” ovo i jeste jedan depresivan i nesrećan dio svijeta, a svi mi nakon svakog masovnog zločina, a njih svakako ne manjka, oštećeni ljudi.
Zato je, pored ostalog, “Kraj dana” važan roman, jer nas uči da prestanemo da ćutimo.
Naročito o onom što nas najviše muči.
Ono što je takođe važno istaći jeste da je objavljivanje ove knjige podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore,bez čije podrške bi ova knjiga teško ugledala svjetlo dana, ali ono što je još važnije jeste da država Crna Gora šalje poruku da vodi računa o etici i estetici u umjetnosti.
A etika i estetika su nam danas prijeko potrebni.
I ne samo u umjetnosti.