Definicija obrazovanja kaže da ono predstavlja sticanje različitih znanja, vještina, umijeća i navika te razumijevanja uz razvoj kognitivnih sposobnosti. Obrazovanje može biti službeno (formalno, ono koje se stiče u školskom sustavu), kao i neslužbeno (neformalno, koje se usvaja izvan spomenutog sustava). Znanost koja se bavi procesima odgoja i obrazovanja je pedagogija. Osim priče o pojmu obrazovanja, njegovom razvoju, svrsishodnosti i usavršavanju te metodama učenja i izučavanja, posebnu znanstvenu granu čini dokimologija – dio pedagoške psihologije koji se bavi proučavanjem procesa ispitivanja i ocjenjivanja nivoa postignutog znanja.
Sama riječ doximos (provjeren) govori o tome da na neki način treba provjeriti svu onu edukaciju koju su učenici imali, odnosno uvidjeti nivo spoznaje. Ona ne služi samo provjeri znanja učenika nego i provjeri metodologije rada koja uvijek mora biti modificirana u skladu sa mogućnostima i potrebama učenika. Iako se vrednovanje postignutog znanja ili usvajanja vještina mjerilo na razne načine od početaka školstva kao društvene pojave, dokimologija kao znanstvena grana javlja se tek tridesetih godina prošlog stoljeća.
Interesantno je komparirati način ocjenjivanja koji je dominirao u XIX i početku XX stoljeća na ovim prostorima sa onim što imamo danas u dokimološkoj praksi. Opisno su ocjenjivane sljedeće kategorije: ponašanje – od pohvalno do nije primjereno, marljivost – od ustrajna do slaba, napredak – od veoma dobar do nedostatan, te pismene radnje – od veoma lijepe do nemarne. Od 1918. godine javljaju se klasične ocjene vezane za školski uspjeh – od 1 do 5 te ocjene za ponašanje (vladanje) koje su imale identičnu brojčanu skalu.
Glavno obilježje promjena u dokimologiji je bilo napuštanje riječi i rečenica pri ocjenjivanju i prelazak na brojčano vrednovanje znanja. Od 1960. godine uvodi se kombiniranje brojčanog i opisnog ocjenjivanja. Učitelji su imali zadatak da, osim ocjena za učenike, napišu u kojim su aktivnostima učenici bili najbolji te koji su njihovi interesi i položaj u razrednoj zajednici. To bi se moglo podvesti pod pedagoško-psihološku opservaciju djeteta.
Opisni i brojčani način ocjenjivanja
Posebnu kategoriju je činilo opisno ocjenjivanje nekih nastavnih predmeta koji su u suštini bili vještine. S obzirom na različite predispozicije učenika u sportu ili umjetnosti uvedene su ocjene koje su više služile praćenju rada i “ocjenjivale” uloženi trud nego sam nivo vještine koji se stekao. Tako su uvedeni opisni pojmovi od “ističe se” do “ne zadovoljava” kojima se ukazuje, ali i motivira učrnik na drugačiji kvantitet djelovanja.
Ocjene iz ponašanja (vladanja) su opisne – od primjerno do loše, ali se nekada pogrešno prikazuju i u brojčanim vrijednostima. Veoma je bitno da se, osim vrednovanja znanja i ponašanja, dešava i dugotrajno praćenje kod učenika. Na ovaj način će se smanjiti najveća dokimološka greška – vrednovanja trenutnog znanja učenika. Iz iste potiče i izraz kako “ocjena nije mjerilo znanja”. Svaki djelatnik u obrazovanju, kao i učenik, se više puta u tu konstataciju uvjerio kroz vlastiti primjer.
Brojčani način ocjenjivanja, koji dominira u ovdašnjoj dokimološkoj praksi, je duži vremenski period bio uokviren “Gausovom krivom”. Ova parabola je označavala da najviše učenika treba biti sa srednjom ocjenom (dobar – 3), a najmanje onih sa odličnom ili lošom ocjenom. Teoretski je kretala od činjenice da je najviše onih učenika koji zadovoljavaju srednje vrijednosti i imaju (o)srednje mogućnosti kod sticanja različitih vještina. Današnji period je uglavnom vezan za inflaciju i hiperprodukciju ocjena koje su iznad prosjeka. Učenike ne zadovoljava da su “dobri”, pa teže odličnoj ocjeni. To u teoriji zvuči sjajno, ali je na ovakav način nešto upitno – kvalitet obrazovanja i kvantitet ocjenjivanja. Ovakav način je doprinio da Gausovu krivu u ocjenjivanju sve više mijenja geometrijska progresija. Ovako ocjene gube na vrijednosti kroz “inflaciju odličnih ocjena”.
Šta kvari ocjene?
Postoje brojni uzroci koji kvare metrijsku vrijednost ocjene – od učenikovih verbalnih mogućnosti do subjektiviteta kriterija nastavnika, od tehnike ispitivanja do prognostičke vrijednosti školskih ocjena. Mnogo objektivnije metode ocjenjivanja su testovi znanja, testovi esejskog tipa, testovi vještina i mapa učeničkih radova. Posebno je zanimljiv ovaj posljednji pojam jer ona prati rad učenika kroz duži period i omogućava istom da sam shvati svoj potencijalni napredak i pomak u edukaciji “na duže staze”. Velika greška kod testiranja je sustav ABC u kojem učenici nauče slova kao tačan odgovor. Takva testiranja doprinose i lošoj spoznaji i katastrofalnoj dokimologiji.
Svakako treba razmotriti primjere dokimologije iz drugih obrazovnih prostora. U Kanadi je opisno ocjenjivanje, a iskazuje se slovima A, B, C-, C i C+. Interesantno je da postoji i ocjenjivanje za zalaganje – G (dobar), S (dovoljan) i N (treba popraviti). Dakle, prati se rad, a ne samo potencijalna spoznaja ili (sa)znanje učenika.
U SAD-u je kombinacija analitičkog ocjenjivanja uz skale te opisno ocjenjivanje. Napredak se vrednuje u skali od 5 do 1, a zalaganje ima četiri stupnja (C,U,S i R). U Engleskoj se dobija veoma iscrpan izvještaj o učenikovom napretku, aktivnostima i postignućima. Ocjene su u skali od 12 iskazane slovima od A+ (posebno se ističe) do E (opći standard rada je razlog za zabrinutost). Nizozemska ima sustav u kojem u početnim razredima dominira opisno ocjenjivanje. Postoji skala od 1 do 10 u kojoj je uspješnost od 1 do 4 “nezadovoljavajuća”, a ona od 5 do 10 “zadovoljavajuća”. Na kraju školske godine se posebno komentira odnos prema učenju, prema drugima, koncentracija, tempo rada i samostalnost. Dokimologija u Sloveniji je kombinacija ranijih formi. U nižim razredima je opisno ocjenjivanje, sekundarno idu brojčane ocjene uz opisna obrazloženja i tumačenja, a viši razredi imaju samo brojčano ocjenjivanje.
‘Ukinuti ocjenjivanje’
Svaki oblik ocjenjivanja bi trebao da zadovolji dva osnovna parametra – motivaciju kod učenika te sugestiju o kvantitetu i kvalitetu rada. Učenike ocjenjuju da bi dobili povratne informacije, da bi se motivirali na dodatni rad te da bi se komparirali sa drugima. Trenutno stanje brojčanih ocjena, koje pogrešno postaju i uzrok i posljedica obrazovnog sustava, u suštini ne doprinosi jačanju kvalitete. Bude li se nastavilo sa inflacijom ocjena, trenutna brojčana skala više neće biti mjerodavna. Evidentno da će dokimologija morati pristupiti na drugačiji način praćenju i vrednovanju rada učenika.
Trenutno postoje i oni koji smatraju da treba “ukinuti ocjenjivanje”, ali sigurno se ne smije ukinuti vrednovanje učenika u svim aspektima. Evidentno je da treba promijeniti parametre na osnovu kojih se stiče određena ocjena – bez obzira da li je ona brojčana ili opisna. Cilj obrazovanja je osposobljavanje za samostalno učenje, traženje i selekciju informacija, rad na tehnikama istraživanja i otkrivanja znanja, rješavanje problema, poticanje na kooperativno ponašanje, učenje socijalnih vještina, poticanje poduzetničkog duha i čitav niz drugih stvari koje su mnogo važnije od pukog “prijenosa znanja definicija” koje se najčešće ocjenjuje u ovdašnjoj dokimologiji. To je razlog pojave da imamo teoretsko znanje, ali rijetko i praktičnu primjenu što nam je pokazalo i PISA istraživanje prije nekoliko godina.
S obzirom na činjenicu da učenici ocjenu doživljavaju kao svojevrsnu “nagradu ili kaznu” jasno je da oni, od najmlađeg uzrasta, počinju da uče na način koji im donosi “nagradu”. Ako je učenje pojmova i njihovih definicija dovoljno, učenici će taj princip rada primjenjivati sve dok im bude donosio rezultate. Često se dešava da rezultat tog načina bude samo visoka ocjena, a ne stvarno i primjenljivo znanje.
Doba brzog prijenosa informacija, kulture velike dinamike procesa i brzog tehnološkog razvoja zahtjeva i promjene odgojnih i obrazovnih paradigmi. Ovo podrazumijeva i drugačiji dokimološki princip i način ocjenjivanja. Pravo je pitanje zbog čega bi učenici promijenili način učenja kada im onaj koji trenutno imaju potencijalno donosi dobre rezultate? Nema logike ni potrebe mijenjati ništa u obrazovnom sustavu dok se ne promijeni ono trenutno najvažnije – način praćenja i vrednovanja rada učenika.
Tradicionalne metode “ocjenjivanja” postaju sve manje prikladne za moderne obrazovne ciljeve. U isto vrijeme postoji i realna potreba prilagođavanja obrazovnih metoda kako bi se adekvatnije stekla (sa)znanja i vještine potrebne za suvremeni život i rad.