Kao i prije četiri godine, svaki dan pogledam s prozora na biblioteku preko puta moje zgrade u Virdžiniji u kojoj se počelo održavati rano glasanje prije nešto više od deset dana. Za sada nema redova, mada će se to vjerovatno promijeniti u ovih nekoliko dana pred izbore, kao i na sami dan izbora, 5. novembra. Prema dosadašnjim podacima, već je preko 50 miliona Amerikanaca iskoristilo pravo ranog glasanja.
Obje glavne američke političke partije zovu izbore sudbonosnim. Za demokrate, glavni cilj je spašavanje američke demokratije koja će, kako vjeruju, biti ozbiljno narušena ili kompletno nestati ukoliko Donald Trump bude izabran. Za republikance, Ameriku treba spasiti od ilegalnog naseljavanja, kriminala i moralne korupcije za koju krive demokrate.
Politika straha je glavni adut obje partije. Cilj je ubijediti glasače da će druga strana uništiti njihov način života. Kakav je, zapravo, život u Americi?
Inflacija i ekonomija – kraj američkog sna
Mnogi često vole reći da postoji nepisano pravilo u Americi po kojem će svaka nova generacija imati viši standard života od prethodne. U posljednjih desetak godina došlo je do drastične promjene jer mlađi naraštaji više ne mogu računati na to. Zbog rasta troškova života, a posebno nekretnina i kirija, mlađi Amerikanci ne mogu priuštiti da sebi kupe kuću ili stan. Iz istog razloga, neki odlučuju da ostaju živjeti kod roditelja što je ogromna promjena jer se obično uzimalo da će se nakon završetka srednje škole i punoljetstva djeca osamostaliti i živjeti zasebno od roditelja. Po prvi put od Velike depresije, većina mladih Amerikanaca, 52 posto u dobi od 18 do 29 godina, nastavlja živjeti sa roditeljima. Pored troškova nekretnina, oni su opterećeni dugovima iz doba studiranja. Svršenici fakulteta u prosjeku imaju oko 30.000 dolara duga nakon diplomiranja.
I drugi troškovi su se izuzetno povećali. Zdravstvo je još jedna velika stavka u budžetu. Svake godine, između 500 i 750 hiljada Amerikanaca proglašava bankrot zbog neplaćenih medicinskih računa. Primjera radi, kada je naš novorođeni sin proveo 12 dana na intenzivnoj njezi prošle godine, račun iz bolnice je iznosio preko 100.000 dolara. Mi imamo odlično zdravstveno osiguranje, koje inače nije jeftino, tako da nismo morali ništa platiti, ali da ga nismo imali vjerovatno bismo postali dio statistike ili otplaćivali dugoročni kredit.
U prosjeku, četveročlana porodica treba zarađivati preko 100.000 dolara godišnje da bi pokrila osnovne troškove. U najskupljim američkim državama, ta potreba ide i do 150.000 dolara. Prosječna plata u četveročlanoj porodici je tek nešto preko 80.000 dolara.
SAD bilježi i rekordan broj beskućnika, preko 650.000 u 2023. Državne i nevladine agencije nemaju kapacitet da se brinu o svim beskućnicima tako da njih preko 250.000 spava pod vedrim nebom.
Stoga ne čudi da mnogi sastavljaju kraj s krajem i da je ekonomija stavka broj jedan na trenutnim izborima. Američki san, ta ideologija ekonomije razvoja, se polako rasplinjava pred našim očima.
Standard života opada
Kada sam došao u Ameriku, prije skoro četvrt vijeka, galon goriva (3,78 litara) je bio jedan dolar. Sada je tri. Velika kolica u samoposluzi su se mogla napuniti namirnicama za stotinjak dolara. Sada treba nekoliko puta više novca za ista.
Godina studiranja na javnom univerzitetu u Virdžiniji je tada bila ispod 2.500 dolara. Sada je preko 13.000 dolara. Na privatnim univerzitetima, troškovi godine studiranja iznose kao prosječna godišnja plata.
U istom periodu od 25 godina, lični dohodak se nije ni udvostručio. Svi pokazatelji jasno ukazuju da je standard života opao i da mlađi naraštaji ne mogu očekivati kvalitetu života koju su imali njihovi roditelji. Ovo vodi ka velikom zaduživanju da bi se finansirao način života koji stanovnici očekuju.
Zaduživanje nije samo na ličnom nivou. Sama američka država je prezadužena. Javni dug danas iznosi 124 posto bruto domaćeg proizvoda. Statistike pokazuju da se javni dug utrostručio u posljednjih 20 godina, pogotovo nakon ratova i okupacija u Afganistanu, Iraku i drugim dijelovima Bliskog istoka. Tome treba dodati finansijsku krizu 2008, kao i pandemiju Covida. Jačanje BRICS-a je velika opasnost za SAD jer ukoliko mnoge druge države napuste dolar kao glavno platežno sredstvo u međunarodnim transakcijama doći će do pada njegove vrijednosti i još većih ekonomskih problema.
Šta znače izbori?
U ovakvim ekonomskim okolnostima, kakav je značaj izbora? Nezadovoljstvo uzrokovano raskorakom između stvarnosti i očekivanja se mora kanalisati na neki način. Kao i komunisti prije njih, elite u američkom kapitalističkom sistemu ne žele priznati da sam sistem ima fatalne greške. Problemi se eksternaliziraju: krivi su imigranti, muslimani, Rusi, Kinezi, Latinoamerikanci, pa i oni iz druge političke partije. Samo rijetki uočavaju da je problem u samom ekonomskom sistemu koji vršu raspodjelu na način da koncentrira najviše bogatstva u rukama malog broja ljudi i promovira zaduživanje kako bi se finansirala privatna i javna potrošnja.
Spoljna politika nije glavna stavka ovih izbora i da nije genocida u Gazi vrlo malo bi se spominjala osim uobičajene antiruske i antikineske retorike. Mala zajednica američkih muslimana, koja sačinjava između jedan i dva posto američkog stanovništva, dobiva na značaju zato što su koncentrirani u nekoliko država koje će odlučiti izbor za američkog predsjednika. Tu mislim na Michigan, Georgiju, Arizonu i Nevadu. Nakon izbora George W. Busha 2000, kada je prema nekim anketama gotovo 80 posto muslimana glasalo za njega, dolazi do snažnog zaokreta zbog njegove politike nakon 11. septembra 2001. Od tada, ogromna većina muslimana glasa za demokrate. Prije četiri godine, 86 posto muslimana je glasalo za Bidena, a samo šest posto za Trumpa. Na ovogodišnjim izborima, niti jedan od dva glavna kandidata neće dobiti muslimansku većinu.
Najviše pažnje je okrenuto Michiganu gdje muslimani uistinu mogu načiniti prevagu. Na posljednjim izborima su u najvećem broju glasali za Bidena. Ovaj put, ankete pokazuju da gotovo 60 posto američkih muslimana neće glasati za Harris. Veliki broj njih će glasati za Jill Stein i Zelenu partiju koja predstavlja jednu vrstu moralnog izbora iako nema nikakvog izgleda da će pobijediti. Moji kontakti među američkim muslimanima, što uključuje i bosanskohercegovačku dijasporu, uglavnom potvrđuju ovo opredjeljenje. Drugim riječima, politika dviju glavnih partija je polako istisnula muslimane iz svojih okrilja.
Dan nakon izbora
Pristalice dvije glavne političke partije najavljuju smak svijeta u slučaju pobjede njihovog protivnika. Realnost je da će mnoge stvari najvjerovatnije ostati onakve kakve jesu. Ekonomske i političke elite imaju u svom interesu da se stvari puno ne mijenjaju. Nije svijet stao nakon Trumpovog izbora 2016, kao ni nakon Bidenovog 2020. Zapravo, kada analiziramo situaciju nakon izbora zapanjujuće je koliko se malo toga promijenilo. To ne znači da nije bitno ko će pobijediti.
Najveću štetu u kratkom periodu može nanijeti nepriznavanje izbornih rezultata. U slučaju poraza, Trump vjerovatno to neće prihvatiti. To bi poljuljalo legitimet američke demokratije. Ukoliko dođe do političkog nasilja nakon izbora, kao što je bio slučaj 6. januara 2021. godine, tada bi se mogla desiti neka pomjeranja. To bi ujedno bio i test za stabilnost američkih institucija. Pobjeda Harris, s druge strane, je produžavanje status quo politike. Ona je svakako derivativ Obame i Bidena i ne unosi ništa novo ili originalno na političku scenu.
Trump je drugačiji tip osobe i političara. On će, za razliku od drugih političara, učiniti ono što obećava. Njegova hirovita ličnost i bahatost mogu donijeti nepredviđene momente. Njegovo obećanje da će mijenjati američku politiku treba uzeti zaozbiljno. Trump je kralj političkog teatra i spreman je učiniti sve zarad rejtinga i gledanosti. Na nama ostaje da se čvrsto držimo za stolicu i gledamo sa zebnjom na njegove egzibicije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.