Sve će biti dobro… Odzvanja kao obećanje, ali često pada poput eha u praznini. Rekla bih da je to laž, koju govorimo kada nemamo šta drugo da kažemo. Laž koju govorimo sebi kako bismo preživjeli još jedan dan. Jer na Balkanu “dobro” nije stanje, već iluzija.
Još prije prvih koraka se učiš preživljavanju. Niko ti nikada direktno ne kaže, ali sve ti biva jasnije kada ti prepreka pri zaposlenju bude nečiji “sin”, svaki autobus u kojem ljudi zure u prazno. Sve ono što te priprema za najteži izbor. Izbor opstanka ili izbor bijega?
Šta znači biti mlad na Balkanu? Da li to znači živjeti između dvije krajnosti – voljeti zemlju koja te je oblikovala i boriti se sa sistemom koji ti ne da da rasteš. Da li to znači nositi kofer snova koji su preteški za balkanske granice? Ili pak prije svega to znači stalno se pitati: Ostati ili otići?
Mladi na Balkanu su ratnici, ali bez pravog oklopa, njihov oklop su snovi. Snovi koji su veći od zemlje kojom hodamo, no nedovoljno veliki da ih lanac realnosti ne povuče nazad.
Balkan kao mjesto gdje snovi imaju rok trajanja
Hoćeš pokrenuti vlastiti biznis? “Nemaš šanse, nisi ničiji sin.” Hoćeš živjeti od umjetnosti? “Od toga nema hljeba.” Hoćeš mijenjati svijet? “Prvo pometi ispred svojih vrata.”
Sanjati na Balkanu nije luksuz, ovdje te nauče da ambicije moraš srezati čim počneš maštati o nečemu većem od onog što ti društvo dopušta. U pitanje se ne dovodi uopšte da li ima talenata, nego je problem što svaki uspjeh dolazi s dvostrukim naporom. Umjesto da sistem gura mlade ljude naprijed, Balkan te tjera da se nosiš sa pitanjima. “Zašto bi baš tebi uspjelo, šta misliš ko si ti?” Ali evo istine. Balkanu ne nedostaje snova, potencijala. Ono što nedostaje je podrška, sistem koji ne gleda na mlade kao na problem, već kao na rješenje.
Generacija koja diže sidro
Zamislite društvo u kojem mladi ljudi odlaze, ne zato što žele već zato što moraju. Društvo koje potencijale prepoznaje tek kada ih na Zapadu počnu iskorištavati. I to nije društvo koje se može razvijati, to je društvo koje polako, ali sigurno, umire. Odlaskom ne poneseš ćevape sa Baščaršije, ne poneseš hlad vinove loze u kojoj sjediš ljeti, ne poneseš ćeif, ne poneseš dušu Balkana, jer ona ostaje tamo gdje je stvorena. Među kamenjem, suzama, smijehom.
No, rekla bih da postoje i oni koji smatraju da promjena dolazi iznutra, pa se odluče za ostati, ali to pak zahtijeva određenu dozu hrabrosti. To znači biti spreman prihvatiti činjenicu da nećeš imati odmah sve što zaslužuješ. To znači govoriti glasno u društvu koje se često ušutkuje. S druge strane to znači vjerovati. Vjerovati da Balkan nije samo ono što su nam pokazali da jeste: korupcija, nacionalizam, nepravda. Rado kažem da je Balkan i ljudi koji se smiju čak i kada nemaju razloga za smijeh. Balkan su naši običaji, naši jezici, naš naglasak, naši osmijesi koji griju više od tuđeg sunca.
Ako odlučiš ostati budi promjena koju želiš da vidiš. Ali, ako odlučiš otići ne zaboravi odakle si došao. Balkan nije samo prostoru u kojem svi mi živimo, to je priča u kojoj svi mi igramo ulogu.
Možda Balkan nije mjesto koje biraš, ali je mjesto koje te oblikuje, a to je nešto što nijedna granica ne može izbrisati.
Sve će biti dobro…hoće li?
Da, možda jednog dana sigurno i hoće. Možda kada prestanemo da čekamo da nam neko drugi napravi promjenu. Rekla bih da od generacije koja bira bijeg ili opstanak da možemo birati i da promijenimo pravila igre.
Balkan me oblikovao, ali ga neću pustiti da me definiše. Ovo je zemlja koja nosi suze, osmijehe i snove, i zato bez obzira na bijeg ili na opstanak, moja priča ne prestaje ovdje.
Sve će biti dobro… itekako hoće ako mi odlučimo da bude, da to “dobro” definišemo sopstvenim rukama. Jer mladi na Balkanu nisu samo snovi i lanci, već mnogo više.
Gdje god hodila, Balkane nosim te sa sobom, u srcu, ali isto tako i snagu da ti pokažem kako se granice pomjeraju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.