Vjerovatno je to samo puka historijska slučajnost, ali ljubitelji lika i djela Josipa Broza pripisaće tom čudnovatom spletu okolnosti uzrok u njegovoj vanvremenskoj harizmi. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da je svaki predsjednik SAD-a, kojega je Broz posjetio u Bijeloj kući, završio, u najmanju ruku, neslavno i nesretno.
Stare fotografije, na kojima je predsjednik Jugoslavije prikazan u društvu svojih domaćina, mnogo više govore o gostu nego onima koji su ga primali u posjetu. Tito se na tim fotografijama baškari, pun je ponosa i slavobitnosti, a američki predsjednici, u njegovom društvu, doimaju se kao obične birokrate zadužene da ga provedu kroz unaprijed utvrđen državnički protokol.
Opće je mjesto da je Tito volio putovati, a po fotografijama bi se dalo naslutiti da mu je čak i cijela planeta bila nekako uska i malena. Sastajao se, posebice kada je pokrenuo Pokret nesvrstanih, sa predsjednicima i liderima najrazličitijih zemalja i svugdje je dočekivan uz puno pompe i javnog klicanja.
Anegdote sa Titovih putovanja
Jugoslovenska publicistika već više od pola vijeka prepričava anegdote sa tih putovanja, a svjedoci Titovih susreta sa visokim stranim državnicima uvijek su isticali da je Josip Broz djelovao elegantno, dostojanstveno i samobitno. Na šta je, reći će historičari, imao i pravo jer Tito je bio jedan od velikih pobjednika Drugog svjetskog rata, a njegov oreol državnika, posebice u ‘50-im i ‘60-im godinama, bio je posebno blistav zbog njegovog historijskog suprotstavljanja Staljinovom pokušaju da zarobi Jugoslaviju u željezni stisak rigidnog boljševizma.
Najlegendarniji mit vezan uz Tita i jedan od njegovih boravaka u Bijeloj kući jeste onaj u kojem se tvrdilo kako je, uprkos strogom protokolu, zapalio kubansku cigaru i nehajno ćaskao sa Richardom Nixonom. Tom se pričom hranio imaginarij Jugoslavije koji je njegujući Titov kult ličnosti poručivao kako za jugoslovenskog predsjednika nema tabua i pravila koje on neće, namjerno i svojevoljno, prekršiti ako mu se tako prohtije.
Istina je, s druge strane, sasvim prozaična, jer je u vrijeme kada je Tito pušio u Nixonovom prisustvu takva vrsta ponašanja bila dozovljena, a jednim dijelom čak i poticana. Zabranu pušenja u Bijeloj kući uvešće tek predsjednik Bill Clinton, u vrijeme svog prvog predsjedničkog mandata. Ipak, mit o Titovoj hrabrosti do danas je ostao tako snažno urezan u kolektivno pamćenje ovih prostora da ga ni jedna „provjera činjenica“ nije uspjela srušiti. Tito je bio i ostao jedini predsjednik koji je pušio debelu kubansku cigaru u Bijeloj kući i to je ono u šta će svaki stanovnik ovih prostora vjerovati bez obzira koliko ga se uvjeravalo da to nije historijski tačno.
Titova ‘zla kob’ za američke predsjednike
Vratimo se sada onoj bizarnoj koincidenciji koju smo spominjali na početku i nakon sasvim kratke i površne analize vidjećemo kako su se činjenice poslagale na način da, ipak, nešto govore o snazi Brozove revolucionarne harizme. Poznato je da je Tito imao dvojak odnos prema zapadu i kapitalizmu. U mnogim stvarima zavisio je od pomoći koja je dolazila iz kapitalističkih zemalja, ali uvijek je bio i ostao dosljedan komunista sa nepokolebljivim marksističkim ubjeđenjima.
Iako optuživan da je, što je moguće i bilo tačno, u godinama nakon okončanja Drugog svjetskog rata sprovodio strogu boljševičku politiku, Broz je uvijek bio fasciniran uspjehom kapitalističkih zemalja, njihovim bogatstvom i životnim standardom, koji su te zemlje uspjele dosegnuti. Sam je, osim toga, svojom pojavom, odudarao od figure tipičnog komunističkog diktatora, jer Tito nije volio ni u čemu oskudjevati, zapravo volio je uživati u luksuzu i te se svoje strasti nije nikada odrekao. Dakle, po nekom komunističkom pravilu sanjao je pobjedu svjetskog proletarijata i smrt kapitalizma, ali nije se ustručavao uživati u blagodatima kapitalističkog svijeta.
Američki predsjednici, s kojima se sastajao, redom su bili zbunjeni Titovom veličinom, barem tako su odgajane generacije Jugoslavena. Koliko je ta tvrdnja tačna teško je danas provjeriti, ali ono što je nepobitna činjenica, makar ona u historijskom ili političkom smislu bila samo puka slučajnost, jeste da su američki predsjednici, s kojima se Tito sastao, završavali, u najmanju ruku tragično. Zanimljivo, doima se kao da je ta Titova „zla kob“ s godinama blijedila, pa je najbolje prošao onaj koji se posljednji susreo sa Josipom Brozom.
Mit o cigari i Nixonovoj zbunjenosti
Danas više nije uopće važno o čemu su razgovarali John F. Kennedy i jugoslovenski predsjednik. Vjerovatno o Titovim mogućnostima i sposobnostima da bude neka vrsta medijatora između SAD-a i zemalja tzv. trećeg svijeta u kojima je Tito imao velikog osobnog ugleda, a u kojima je oslobađanje od kolonijalizma išlo uporedo sa usvajanjem komunističke ideologije.
Šta se od Tita tražilo, malo je poznato, baš kao što nije poznato ni na šta se obavezivao ili šta je obećavao, ali je činjenica, koja naravno nema nikakve veze s Titovim posjetom, da je predsjednik Kennedy ubijen u atentatu koji do danas nije do kraja rasvijetljen. Marquesovskim jezikom rečeno Tito je donio Kennedyju „zlu kob“ od koje, iako Irac porijeklom, pa valjda i čovjek kojeg prati Irish luck (sreća), nije uspio pobjeći.
Na Nixona se Tito, kako djeluje do danas, još manje obazirao, pa je valjda baš zato, sasvim opušten i dobro raspoložen, pred američkim predsjednikom zapalio debeli kubanski topuz. Tada već u poodmakloj životnoj dobi, Tito se u vrijeme posjeta Sjedinjenim Američkim Državama vjerovatno, više u mislima, bavio domaćim problemima, jer to je vrijeme maspoka u Hrvatskoj i vrijeme odlučujućeg Brozovog obračuna sa srbijanskim liberalima.
O čemu su razgovarali Tito i Nixon novinare i propagatore u bivšoj Jugoslaviji nije uopće interesiralo. Njima je bilo važnije da ispredu mit o Titovom prkosnom pušenju cigara u Bijeloj kući, makar se danas sa sigurnošću zna da to uopće nije bio nikakav poseban čin hrabrosti. Tada je pušenje u Bijeloj kući bilo dozvoljeno. Ipak, ono što je zanimljivo jeste da je Richard Nixon, naravno u tome Tito nije imao nikakvu ulogu, nekoliko godina kasnije postao, još uvijek, jedini predsjednik koji je podnio ostavku na to mjesto pritisnut aferom Watergate.
‘Najbolje prošao’ Jimmy Carter
Izgleda da je najbolje prošao Jimmy Carter koji, nakon susreta sa Titom, niti je ubijen niti je morao odustati od predsjedničke funkcije. Ipak, uspio se na mjestu najmoćnijeg čovjeka svijeta zadržati samo jedan mandat i, pomalo nepravedno, u svijesti Amerikanaca ostati upamćen kao jedan od najgorih predsjednika u američkoj historiji.
Cartera je, u godini Titove smrti, pobijedio Ronald Reagan i potom u SAD-u sproveo konzervativnu revoluciju, što je jedna od rijetkih stvari koje se, inače neustrašivi, Broz grozio. Reagan i njegov potpredsjednik George Bush Stariji, koji će ga i naslijediti nakon osam godina vladavine na mjestu američkog predsjednika, izvest će ono Titu nezamislivo. Srušiće socijalizam, slomiti svjetski komunizam, razbiti SSSR i dozvoliti krvavu disoluciju socijalističke Jugoslavije.
Treba reći da se Tito, kako se to danas među novinarima kaže, na marginama sjednica UN-a, u New Yorku, sastao i sa predsjednikom Dwightom Eisenhowerom, ali to je, pretpostavljamo, bio sastanak u kojem su dva velika pobjednika Drugog svjetskog rata evocirali ratne uspomene. Ipak, kada se podvuče crta i sažmu dometi Titove politike i diplomatije, treba priznati da je bio jedan od rijetkih svjetskih državnika koji se, na ovaj ili onaj način, sreo sa četiri američka predsjednika.