Nedavno sam sjedio u jednom lokalu u Istočnom Sarajevu, te sam prije narudžbe pitao šta je domaće sa cjenovnika. Preporučeni su mi proizvodi iz Beograda i Novog Sada, te jedan iz Banje Luke. Na moju konstataciju kako beogradski i novosadski proizvodi nisu domaći, složili smo da banjalučki ipak jesu.
Za one koji ne znaju, Istočno Sarajevo se nalazi u entitetu Republika Srpska, i samim tim se nekako podrazumijeva da su proizvodi iz Srbije domaći, što u ekonomskom smislu nikako nije tako. Međutim, nekad bih se možda osjećao neugodno da takvo što i pitam, ali se više ne ustručavam, i uvijek to radim na fin način, pa ljudi uglavnom budu otvoreni za priču.
Nakon toga sam ušao u supermarket, poznat po tome da radi u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali mu je sjedište takođe u entitetu Republika Srpska. Na jednoj cijeloj polici se prodavalo gradačačko mlijeko. Gradačac je grad u Bosni i Hercegovini, u entitetu Federacija BiH, ali kako se ovo mlijeko izvozi i u Srbiju, s jedne strane piše mlijeko, a s druge mleko. Iako se u entitetu Republika Srpska govori ijekavica, strana na koju su sva mlijeka bila okrenuta je bila ona na ekavici. Komično mi je vidjeti kako se svakim danom radnici trude da sva ta mlijeka okrenu na pravu stranu, vjerovatno ne gledajući proizvođača.
Iskustvo s ekavicom sam nedavno imao i u Banjoj Luci, i to među običnim svijetom, gdje su uobičajenije postale riječi sledeća i dve, a ne sljedeća i dvije. Kažu da se jezik mijenja, pa je možda i normalno što je to tako, ali u ekonomiji postoje prilično jasna pravila.
U Republici Srpskoj nema proizvoda iz Republike Srpske
Međutim, u jednoj maloj prodavnici blizu mog stana, našao sam samo dva domaća proizvoda – jedan je bio franšiza, a drugi proizvod velike kompanije za proizvodnju toalet papira i sličnih proizvoda. Bez namjere da ikoga reklamiram, bilo mi je nevjerovatno da su svi sokovi bili iz Srbije, piva iz Slovenije i Srbije, mliječni proizvodi takođe, a prodavali su i ponešto hrvatskih i mađarskih proizvoda, te holandskih i njemačkih sireva. Inače se ne upuštam u bilo kakve rasprave s prodavačima, jer znam da takve stvari nisu do njih, ali mi je interesantno da uopšte ne postoji svjesnost da se u takvoj nekoj prodavnici prodaje nešto bosanskohercegovačko, pa barem iz entiteta Republika Srpska. Ako im već politika ne dozvoljava da to budu proizvodi iz Sarajeva ili Tuzle, neka onda prodaju bijeljinske, banjalučke ili trebinjske proizvode. Nažalost, nema ni toga.
Sve to me navelo na razmišljanje kako su ove stvari riješene u ostatku Evrope. Kada uđete u supermarket u Hrvatskoj, gotovo je nemoguće naći nešto što nije hrvatsko. Bude naravno tu i tamo poneki proizvod iz susjedstva, ali većina su domaći proizvodi ili domaće franšize, poput Coca-Cole ili proizvoda neke druge korporacije koja ima proizvodnju u Hrvatskoj. Slično je i u Srbiji ili Sloveniji, s tim da one najpoznatije marke ljudi i dalje kupuju u svim ovim zemljama, pogotovo one na koje su navikli od prije raspada Jugoslavije, poput slatkiša, začina ili zaleđenih namirnica.
Slovenija čak ima i ogromne poticaje, o čemu se stalno piše, pogotovo u odnosu na ostale države nastale raspadom Jugoslavije. Tamo na svakom koraku možete kupiti organske proizvode direktno od farmera, a često su postavljeni i tzv. mljekomati ili jajomati, u kojima imate mnogo mliječnih proizvoda, poput sireva, jogurta i slično, odnosno domaća jaja.
Šta je franšiza, a šta domaći proizvod?
Na Zapadu su te stvari još izraženije. U Holandiji se, recimo, ne mogu kupiti Orbit žvake, nego su gotovo u svim prodavnicama ponuđene samo domaće. Orbit sam pronašao u bugarskoj prodavnici, dok opet u Norveškoj ili Njemačkoj na rafovima imate kupiti bukvalno sve što vam je potrebno, ali stranih proizvoda, osim ako se ponovo radi o franšizama, gotovo da nikako nema. Te franšize se u većini slučajeva proizvode u zemlji gdje se nalazite pa tako recimo Coca-Cola ima punionice širom Evrope, i većinom se smatra domaćim proizvodom. Coca-Cola često preuzme i neki domaći lanac sokova, pa onda budu vlasnici različitih brendova.
A koja je razlika između autohtonog domaćeg proizvoda, franšize i stranog proizvoda?
Autohtone domaće kompanije uglavnom koriste domaće sirovine, upošljavaju domaću radnu snagu, koriste prostore u istoj zemlji gdje se i nalaze, te im je kompletna infrastruktura oslonjena na domaće tržište. Samim tim većina novca se vrti unutar iste mikroekonomije, odnosno jedne države, dok se kod izvoza kupi samo profit.
Tako je kupovina stranih proizvoda prilično loša za ekonomiju države jer ustvari profit uzima samo strana kompanija. Nešto malo zarade špediteri i preprodavači, ali realno nema previše novca koji se tu vrti. Franšiza ipak radi sve što radi i autohtona domaća kompanija, osim što profit često odlazi van zemlje.
Samom računicom možemo zaključiti da su pravi domaći proizvodi najpodobniji za ekonomiju bilo koje zemlje, pogotovo jer svi imamo različite porezne politike.
Kako zaštititi domaće tržište?
Iako nam Evropska unija diktira da moramo imati slobodno tržište, postoje razni načini da se domaće tržište zaštiti. Tako recimo Francuska godišnje finansira svoju poljoprivredu u iznosu od 10 milijardi eura, odnosno 30.000 eura u prosjeku po farmi. Takav respektabilan iznos dovodi do toga da se francuski farmeri mogu takmičiti s mnogima iz okruženja, a zbog skupe radne snage, čak i sa mnogo jeftinijim zemljama od same Francuske.
Pored toga, ima još i mnogo drugih načina da se zaštiti domaća proizvodnja, poput poreznih olakšica ili drugih načina da se olakša poslovanje. Nije da kod nas toga nema, ali nerijetko vidimo proteste mljekara, malinara ili drugih poljoprivrednika koji su nezadovoljni jer proizvode moraju prodavati za nisku cijenu.
Sve ovo govori kako je najlogičnije u Hrvatskoj kupovati hrvatsko, u Srbiji srpsko, a u Bosni i Hercegovini bosanskohercegovačko. Osim lokalnog patriotizma koji je nekima važan, a nekima ne, sama računica govori kako onda novac ostaje u zemlji gdje to i kupimo, a kada se novac vrti unutar iste mikroekonomske oblasti, mnogo je veća vjerovatnoća da će tu i ostati. Ako pak kupimo nešto na AliExpressu, a mogli smo na nekom domaćem sajtu ili prodavnici, taj novac će zauvijek ostati u Kini, koja će pritom često finansirati i poštarinu državnim subvencijama, kako bi se dočepali našeg dolara.
Ipak, postavlja se jedno relevantno pitanje, a to je pitanje kvaliteta. Pošto pokušavam uvijek biti svjestan značaja kupovine domaćih proizvoda, ne bude mi mrsko istražiti koliko je nešto kvalitetno, bilo da kupujem u supermarketu ili namještam stan. Kod ovog drugog definitivno nema razloga da se ikada kupuje strana kuhinja ili neki drugi komad namještaja, jer domaćih proizvoda, i to u svim našim zemljama, ima i previše. Ogroman je izbor namještaja od punog drveta, vrlo kvalitetnog pločastog, ali i drugog namještaja, i ni po šta ne morate u Italiju ili dalje, jer skoro sve imamo u našoj avliji.
Uvijek ćemo uvoziti banane ili losos
Kod prehrambenih proizvoda je situacija slična. Tako sam prije nekoliko sedmica organizovao kćerkin rođendan i odlučio sam da kupim isključivo domaće proizvode – od domaćih sokova, preko torti, čipsa, smokija, papirnatog escajga, čaša i tanjira, pa sve do mesa. Došao sam do zaključka da nema apsolutno nijedan razlog da kupim više ikada išta strano, osim možda čipsa koji je bio prilično nejestiv.
Naravno, uvijek ćemo morati uvoziti banane ili losos, ali može se reći da većinu proizvoda već imamo, od toalet papira i sredstava za čišćenje, pa sve do domaće pastrmke ili odlične teletine.
Međutim, postoji i vjerovatno će još dugo postojati problem svjesnosti, pogotovo jer u dobrom dijelu države domaćim proizvodima ljudi smatraju proizvode iz susjedstva, iako im to direktno šteti. Može se reći da je to i jugoslavensko naslijeđe, što ne mora uvijek biti loše, ali ekonomski gledano definitivno nije dobro.
Ako već nemamo ozbiljne domaće korporacije, poput ovih u autoindustriji ili nekim drugim privrednim granama, onda barem možemo svakodnevnom kupovinom olakšati život svima oko nas, pa neka se novac što više vrti i zadržava kod kuće, u našoj zemlji, bilo da smo iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije ili Holandije. Osim ako je ogromna razlika u kvalitetu, nema baš previše opravdanja da se novac šalje van zemlje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.