Spoljni posmatrači izborne politike u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) vrlo često objašnjavaju nezainteresovanost američkih birača za događaje u svijetu njihovim navodnim neznanjem, neobrazovanjem, historijskom amnezijom, sebičnošću, arogancijom ili čak glupošću.
Istina je naravno, mnogo komplikovanija samim tim što je veliki broj Amerikanaca imigranata koji i dalje održavaju veze sa svojim domovinama širom svijeta i tako simultano participiraju (ili ne) u više političkih sistema. Ipak, osnovni razlozi za tu primarnu orijentaciju ka domaćoj politici leže u dubokoj egzistencijalnoj nesigurnosti i ovisnosti o ekonomskoj situaciji najvećeg broja američkih birača.
Svakodnevni život u SAD-u se vrti oko potrošnje, kredita i osiguranja. Dok je u većini ostalih zemalja potrošnja nužda, luksuz ili razbibriga, u SAD-u je potrošnja – rad. Gotovo dvije trećine američkog bruto nacionalnog dohotka su rezultat potrošnje. Sedam američkih država uopšte nema poreze na lični dohodak tako da njihovi državni budžeti potpuno zavise od poreza na potrošnju: što ljudi više kupuju to je država bogatija.
Amerikanci rade i više i duže nego Evropljani, naročito ako se uračunaju i sati koje provode u odlasku i dolasku sa posla. No, oni istovremeno i kupuju i više i češće. Prodavači ih konstantno bombarduju reklamama i akcijskim ponudama, a sve su stvari „potrošne“ i zamjenljive. Cirkulacija proizvoda i kapitala nikada ne smije da stane. Potrošnjom se, dakle, kupuju i državno blagostanje i socijalni mir.
Građani uvijek zaduženi
Regularna primanja prosječnih građana ne mogu da pokriju taj ritam kupovine, pa su Amerikanci uvijek jako zaduženi. Domaćinstva štede manje nego što bi se to očekivalo u jednoj od najbogatijih zemlji na svijetu – gotovo 75 posto prihoda se troši na osnovne potrebe (stan, hrana). A mnogi i te osnovne troškove pokrivaju samo uz dodatno zaduživanje. Najveće stavke u njihovim računima su kućni krediti i krediti za automobile, ali i dugovi na kreditnim karticama te studentski krediti.
Kako je američki finansijski sektor ogroman – a on se, istovremeno, hrani i oplođuje tim izdavanjem kredita, potrošačima se uvijek nude nove varijante zaduživanja. Čak i rangiranja potencijalnih dužnika zavise ne samo od njihove redovite otplate postojećih kredita, nego i od toga da li su i koliko često u skorije vrijeme tražili nove kredite.
Konačno, pošto je u SAD-u nivo socijalne zaštite minimalan, osim za one koji su ispod već jako niskog praga siromaštva, Amerikanci zavise od privatnog osiguranja – za zdravstvo, kuću i imovinu, automobile, čak i za kućne ljubimce jer su cijene veterinarskih usluga vrlo visoke. Svi veliki artikli koji su kupljeni na kredit moraju biti „kasko“ osigurani da kreditori ne bi izgubili novac u slučaju nesreće. Osiguranje je, međutim, postalo sve skuplje – jer su i rizici, naročito za kuće, zbog intenziteta klimatskih promjena i katastrofa, postali sve veći. I cijene zdravstvenog osiguranja i osiguranja automobila su znatno porasle, tako da mnogi ljudi sada grcaju u dugovima, e da bi osigurali stvari zbog kojih su zaduženi.
Vrzino kolo potrošnje, kredita i osiguranja
To vrzino kolo potrošnje, kredita i osiguranja ima posljedice i na životne i na političke odluke. Zdravstveno osiguranje je često vezano za zaposlenje tako da se ljudi grčevito bore da ne izgube posao. Školovanje djece je, od obdaništa do fakulteta, također direktno vezano za primanja. Državne škole se finansiraju iz lokalnih budžeta (i poreza na imovinu), pa su bolje što su „bolji“ krajevi i skuplje kuće. Nije rijetko da se roditelji sele samo da bi bili u blizini kvalitetnijih škola, iako to znači da kupuju kuće koje možda i ne mogu sebi da priušte. Privatne škole su jako skupe.
Stres i strah da se održi određeni životni standard, koji posmatrani van američkih okvira, naročito iz egalitarnijih ili siromašnijih zemalja ili zemalja sa boljom socijalnom zaštitom, mogu da izgledaju potpuno apsurdno, zapravo su strah i stres da se održi goli život. Gubitak posla ili kuće, iznenadna bolest, smrt bez životnog osiguranja – kao niti povučene iz klupka – mogu da dovedu do gubitka apsolutno svega u cijeloj porodici.
Američki birači nisu imuni na tragedije u svijetu, često su lično povezani sa ratnim žarištima. Većina Amerikanaca je protiv izraelskih vojnih operacija u Gazi, koje američka vlada podržava i novcem i oružjem. Ipak, svakodnevne borbe lako prevagnu u političkim odlukama.
Inflacija i visoke kamate su potpuno podrile sve sistemske uspjehe američke ekonomije nakon pandemije. Kuće su postale nedostupne, cijene kredita su porasle, strah od nove krize je čak i Amerikance natjerao da više štede i budu obazriviji u kupovini velikih stvari. Često se u ovim predizbornim danima priča o cijeni jaja koja su sada tri puta skuplja nego prije tri godine. Osnovni razlog je ptičja gripa, ali za porodice koje su uvijek mogle da računaju na jaja kao jeftini prehrambeni proizvod taj porast cijena je katastrofalan.
U nedavno objavljenom članku o Bidenovoj ekonomiji na portalu Politico, jedan od njegovih savjetnika je rekao: „Ovo [Bidenove mjere] su epohalni ekonomski projekti, historijski uspjesi – a ljudi bi da pričaju o cijeni jaja. Sve [napadi na Bidena] je to lično.“
Tu vrstu nerazumijevanja za probleme običnih građana će možda Demokratska stranka – a sa njima i cijeli svijet – skupo platiti 5. novembra.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.