Život, sa svim svojim izazovima oblikuje nas kao ljude, a naš odnos prema svijetu u kome živimo, posebno prema nepravdama, oblikuje našu umjetnost i ono što želimo podijeliti s publikom.
U vremenu u kome živimo, globalna patokracija sa svojih balkona uživa u pogledu na svijet koji razara njihova pohlepa, ego i samoljubna mržnja.
Historijska slika iskustva života zamagljena je do te mjere da nam se pokušava predstaviti da ovaj svijet nikada nije ni bio ništa drugo do stanište haosa i destrukcije i gdje su životi jednih vrjedniji od života drugih ljudi.
Kolonijalizam, rasizam, imperijalizam i sve ono što smo mislili da će postati dijelom historije ukazuje se u još jasnijem obliku sa početkom 21. stoljeća.
Ravnodušnost i strah su epidemija vremena u kome živimo.
Čovjek je šokiran šutnjom tzv. elite
Pred svakodnevnim slikama ubijanja djece čovjek je šokiran tom nerazumljivom, kreštavom šutnjom tzv. elite. Ta zaglušujuća šutnja barbarski je čin, podjednako koliko i sam čin brutalnosti egzekutora.
Najmanje 20.000 djece ubijeno je u genocidu koji se odvija pred očima svih nas.
Šutnja pred takvom slikom je neprihvatljiva i opasna do te mjere da bi je historija mogla vidjeti kao saučesnika.
Mi, ovdje, sa našim iskustvom iz perioda agresije i opsade imamo empirijsko znanje da je Adorno pretjerao kada je rekao da je barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza. Mi znamo da poezija istinske umjetnosti ne prestaje ni u toku destrukcije. Očuvati nadu i vjeru u ljudsku dobrotu danas se čini kao herojski čin.
Umjetnost ne smije okretati glavu od obespravljenih jer je empatija najbolji pokazatelj vlastite ljudskosti, pokazatelj da kao ljudi još uvijek postojimo i da nismo izgubljeni u virtualnoj pustinji koja se širi svuda oko nas.
Najjači saveznik je nezaustavljiva sila života
Slogan ovogodišnjeg festivala je „Nezaustavljivi život“, a ideja koja stoji iza toga jeste da nijedno zlo, nijedna destrukcija, ne može zaustaviti život, kao ni nadu.
Dok se ruše gradovi, a djeca ubijaju, umjetnost mora biti dijelom otpora.
U protivnom izgledat ćemo poput Nerona u slici kako svira svoju liru dok gori Rim. Stvari koje činimo mogu se činiti male poput zrna ili poput sjemenke lubenice, a iz kojih nakon što se zakopaju izrasta prelijepo voće, drveće, najljepši cvjetovi… U svijetu kojim vlada hipokrizija, naš najjači saveznik je ta nezaustavljiva sila života, oko nas i u nama, koja nezaustavljivo ide naprijed.
MESS vjeruje u ljudsku dobrotu i u umjetnost u kojoj je estesko neodvojivo od etičkog.
„Nezaustavljivi život“ ove godine u glavnom programu donosi predstave iz cijelog svijeta, a koje su režirali: Selma Spahić, Nermin Hamzagić, Hervey Lochemol, Allesandro Serra, Josef Nadj, Andrij Zholdak, Paolo Magielli, Tamara Kučinović, Omar Rajeh, Žiga Divjak, Davide Lodice.
Po prvi put, na našem festivalu su gosti iz Palestine i Libana. Razlozi su isključivo – teatarske i umjetničke prirode.
S druge strane, kao ljudi, želimo reći da ih čujemo, da ih vidimo, da osjetimo njihovu bol i da podržavamo njihovu borbu za ljudsko dostojanstvo.
Danilo Kiš bio je u pravu kada je rekao da je bolje pripadati prognanima nego progoniteljima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.