Zapisi iz Ukrajine: Uprkos neprekidnom bombardovanju, Harkov živi

‘Rat potpuno mijenja lice gradova, a vi to na Balkanu dobro znate’, priča univerzitetski profesor iz Harkova koji je spas od ruskih bombi našao u Litvaniji.

'Mislim da stanovnicima Sarajeva i Bosne i Hercegovine, bilo koje nacionalnosti, ne moram objašnjavati šta je rat', poručuje jedan od stanovnika Harkova (Stringer / Anadolu via Getty Images)

Uprkos brojnim teškoćama i neprekidnom bombardovanju, Harkov živi. Primer za to je Narodno pozorište, koje posećujem jednog sunčanog popodneva: jesen još uvek nije počela, ali će uskoro stići kiša i sneg. Ljudi šetaju ulicama po centru, sede u kafićima i kupuju u prodavnicama. Žena stavlja cveće na trotoar Sumske ulice.

„Na početku rata moj muž je išao na posao i ruska raketa ga je direktno pogodila. Pocepala ga je na komade”, kaže ona, pa se oprašta od mene i brzo korača prema metrou.

U najboljoj poslastičarnici u ulici srećem Natašu, gospođu iz Ivano-Frankovska koja radi za nevladinu organizaciju čiji je zadatak da pomaže u evakuaciji izbeglica iz područja koja se nalaze blizu fronta. Članovi NVO koji žele da učestvuju u operacijama moraju da prate pripremne kurseve po dobro definisanom, gotovo vojnom protokolu: na početku rata dobrovoljci su se mogli slobodno kretati kako su želeli, a neki od njih su završili u rukama Rusa kao taoci. Sada se sve operacije spasavanja i evakuacije koordiniraju uz pomoć specijalne opštinske službe koja blisko sarađuje sa vojskom. Nataša svakodnevno odlazi terenskim vozilima u područja blizu aktivnog fronta, skuplja ljude koji napuštaju svoje domove i odvozi ih u prvi prihvatni centar na južnoj periferiji Harkova. Odatle se izbeglice prebacuju na zapad Ukrajine.

„Ljudi se odlučuju da odu kada jednostavno više ne mogu da izdrže”, kaže Nataša, „posebno stariji, oni više vole da ostanu kod kuće što duže. Međutim, kada danima nema niti vode niti struje i počnu da padaju granate, a Rusi su samo nekoliko stotina ili desetina metara od njihovih domova, prihvataju da budu spaseni.”

(Christian Eccher)

Nataša smatra da je ukrajinska država izuzetno sazrela od početka rata i da, uprkos korupciji koja je i dalje prisutna, njene institucije dobro funkcionišu i nastoje da pomognu svakome u nevolji. Nataša, međutim, smatra da se rat mogao izbeći.

„Uverena sam”, kaže ona, „da bi sve moglo biti drugačije: da je Porošenko pobedio na izborima 2019. umesto Zelenskog, Rusija ne bi napala, i to iz dva razloga: Porošenko je imao više političkog iskustva nego Zelenski i mogao je da nađe diplomatski način da zadrži sukob na lokalnom nivou i samo u Donbasu. Štaviše, Putin je, kada je video da je novi predsednik novajlija van tradicionalnog političkog miljea, pomislio da bi bila dečja igra osvojiti našu zemlju. Realnost se pokazala sasvim drugačijom i duboko poštujem naše državnike i našeg predsednika, koji nisu pobegli iz zemlje i koji su znali da organizuju odbranu. Međutim, bilo je dosta političke i diplomatske naivnosti Zelenskog na početku njegovog mandata.”

Nataša je u Harkovu od početka rata. Stalno putuje između Ivano-Frankovska i istočne Ukrajine.

„Godine 2022, kada su Rusi pokrenuli prvi napad na Harkov, bila sam ovde. Mislili smo da žele samo da nas uplaše, nismo verovali da su naše komšije zaista želele da ratuju sa nama. Pre rata, mnogi Rusi iz Belgorodske i Kurske oblasti dolazili su ovde u kupovinu ili turistički, a često i na lečenje, jer im je Harkov bio najbliža metropola. Već četvrtog dana rata Rusi su udarili na gradsku kuću i zgrade u centru”, priseća se Nataša sa suzama u očima. „Tada smo shvatili da je u pitanju pravi rat i organizovali smo se za odbranu. Dok su u Kijevu razmišljali šta i kako dalje, ovde smo sastavili komitete za teritorijalnu odbranu (koji i dalje postoje, prim. aut.), branili grad i odbijali Ruse. Tek kasnije je Kijev proučio strategiju, poslao nove jedinice vojske i počela je prava odbrana.”

Više nema ni rodbine, ni prijatelja

Jedna od duša Harkova bio je profesor K, univerzitetski predavač, koji je krajem 2022. pobegao u Belorusiju, a odatle u Litvaniju, gde se još uvek nalazi. Razgovaramo telefonom. Pita me za Harkov, njegov grad, gde više nema ni rodbine ni prijatelja. Žena je u Odesi, deca su u Holandiji. Profesor K. učestvovao je u odbrani grada, ali je potom odlučio da ode. On je ubeđeni pacifista i nije želeo da se dalje bori.

„Ja sam pacifista i internacionalista”, kaže mi, „ali pravi pacifista, a ne od onih koji idu na ulice da samo viču: Peace, no war!

„Mir se mora graditi kontinuiranim diplomatskim naporima”, nastavlja profesor. „Rat između Rusije i Ukrajine počeo je 2014. Postao je totalni osam godina kasnije. Šta smo svi uradili da ga u međuvremenu izbegnemo? Vrlo malo. Čekali smo da Zapad nešto uradi za nas. Godinama sam molio vlasti Harkovske oblasti da se potrude da ubede Kijev da nađu dogovor sa Rusima. Neki su me čak i slušali, ali većina političara je više volela put koji je trasirao Kijev.”

Profesor je takođe uveren da bi Porošenkova pobeda sprečila da do takvog sukoba dođe. Pitam ga kojim putem treba da idemo da bi se postigao mir.

„Prvo”, kaže mi na moje veliko iznenađenje, „zatražiti prekid vatre i odreći se okupiranih teritorija. To bi bilo privremeno odricanje. Rusija je jaka zemlja, ali i veoma krhka. Kada Putin bude umro, nastaće politički haos u Rusiji i tada bi Ukrajina mogla da povrati okupirane teritorije.”

Navodi i primer kako rešiti situaciju. „Treba da se ugledamo na Azerbejdžan, koji je čekao 30 godina pre nego što je ponovo preuzeo kontrolu nad Nagorno-Karabahom i tako izbegao dug i iscrpljujući rat protiv Jermenije, koja je tada imala iza sebe Rusiju. Azerbejdžanske vlasti su gradile međunarodni savez sa Turskom i drugim zemljama i čekale pravi trenutak, strpljivo… Kad je počeo rat kod nas i Jermenija ostala sama, bez značajnih saveznika, azerbejdžanska vojska je napala i pobedila. Brzo i bezbolno.

Šta tera Ukrajince da se bore do poslednjeg čoveka? Odgovor je jednostavan: pravoslavni verski mentalitet mučeništva. Ko umre mučenički, on je svet i pravedan. A ja želim da mladi žive, a ne da ginu kao muve na frontu, jer to je ono što se upravo dešava. I ne samo ovde, već i u Rusiji: uprkos činjenici da Rusi imaju ogromne gubitke, i oni nastavljaju dalje sa ratom. I oni do mučeništva. A što se rata tiče, u jednom trenutku će se završiti. Kako? Ne znam, ali znam da je kasno za diplomatiju; oružje sad govori, treba da čekamo da utihne.”

(Christian Eccher)

Profesor završava telefonski razgovor gorkim rečima. „Mislim da se više neću vraćati u Harkov. Moja porodica, moji prijatelji, moje kolege, moji studenti… ili su otišli u inostranstvo, ili su poginuli na frontu. Rat potpuno menja lice gradova: to na Balkanu dobro znate. Pišeš i za Al Jazeeru, zar ne? Mislim da stanovnicima Sarajeva i Bosne i Hercegovine, bilo koje nacionalnosti, ne moram objašnjavati šta je rat.”

Pozorište u bunkeru

U Harkovskom narodnom akademskom operskom i baletskom pozorištu, impozantnoj zgradi u socijalističkom stilu koja se nalazi usred Sumske ulice, u toku su probe za Figarovu ženidbu, koja će otvoriti sezonu 2024/25. Na bini se motaju pevači, u jami oboa postavlja ton orkestru, a tehničari tumaraju svuda. U prostoriji se nalazi i direktor pozorišta Igor Tuluzov, koji me dočekuje snažnim rukovanjem i prati me do njegove kancelarije. Uvek je nasmejan, ima belu bradu, a u slobodno vreme se bavi fizikom. U njegovoj kancelariji, na beloj tabli iza stola nalaze se neke matematičke formule.

„Kad imam vremena”, kaže mi dobrodušno i prijateljski, „ponavljam pojmove iz fizike koje sam naučio u školi i učim nove. Potrebne su mi vežbe da bi moj mozak uvek bio u funkciji”.

Prozori u njegovoj kancelariji su popucali, ruske bombe su često udarale na Sumsku ulicu, a udarni talasi bombi naneli su štetu – na sreću minimalnu – i zgradi u kojoj se nalazimo. Uskim hodnicima, direktor me vodi u podrum, gde se nalazi bunker-sala u kojoj se održavaju predstave.

„U glavnoj sali radimo samo probe, prekidamo svaki put kada se oglasi sirena alarma za vazdušni napad. Predstave se odvijaju u bunker-sali, bezbednije je i ne moramo da prekidamo kada se sirena oglasi.”

(Christian Eccher)

Sala je zapravo garaža sa binom; preko bine se nalazi parter: stolice, poređane u pravilne redove, numerisane su i karte se mogu kupiti onlajn ili na blagajni. Kao u normalnom pozorištu.

„Takođe, veoma vodimo računa o ceni karata: rat je, trudimo se da cene budu niske kako bi svi mogli da dolaze u pozorište. Predstave su bitne za ljude koji žive u gradu koji je stalno na udaru. Ljudi se ovde sreću i umetnost uvek pomaže kad nam je najteže.”

Djeca i adolescenti izgubili vjeru u čovječanstvo

U bunker-sali danas su probe za pop koncert koji će u narednih nekoliko dana ugostiti mlade pevače iz celog regiona. Među organizatorima je i S, mlada psihologinja, koja radi sa adolescentima i decom.

„Imam privatnu ordinaciju, pomažem svakome kome je potrebno; oni koji nemaju para sada, platiće jednog dana, ako budu mogli; ako ne, nije ni bitno”, uz gorak osmeh mi priča S.

„Najveći problem nije toliko ratna trauma, to se dâ lečiti, nego činjenica da su deca i adolescenti izgubili veru u čovečanstvo. Mlada osoba koja svaki dan vidi užasne stvari, povrede, smrti, bombe koje padaju… i to joj je svakodnevna realnost, gubi veru u Drugog. Kakvo poverenje oni mogu imati u čovečanstvo? Ovo je najteži deo mog posla: navesti ih da shvate da postoji nada i da čovek nije samo rat.”

S. je pomogla u organizaciji ovog muzičkog događaja kada su se joj neki mladi muzičari obratili za psihološku pomoć i sada njeni mladi pacijenti na sceni testiraju mikrofone i slušalice. Iz pozorišta izlazim kroz uski hodnik, koji me vraća do glavnog ulaza i duž kojeg se nalaze majke sa novorođenčadima u naručju. Oni su roditelji i rođaci pevača; odlučili su da ih doprate ovde na probu i doveli su sa sobom mlađu decu, braću i rođake, da budu jedno popodne svi zajedno i bezbedni. U hodniku, neke majke doje svoje bebe i uspavljuju ih, a zatim se vraćaju u prostoriju gde, uprkos buci mikrofona koji zvižde i tehničarima koji podešavaju zvuk, mališani nastavljaju da spavaju.

Izvor: Al Jazeera

Reklama