Već mjesec dana smo svjedoci „maltretiranja škola“ koje se može nazvati „ometanje nastavnog procesa“. Svakodnevno se dešavaju dojave o postavljenim bombama unutar školskih zgrada, a kao osnovna posljedica takve aktivnosti je nemogućnost odvijanja normalne nastave i rada škole. Vjerovatno svi smatraju, da ne kažem znaju, da se radi o „lažnim dojavama“ te da ne postoji opasnost od bombe, ali se moraju sprovesti sve aktivnosti propisane zakonom – a to znači da iz školskih zgrada automatski moraju izaći svi učenici i djelatnici iste. S obzirom na činjenicu kvantiteta prostora koji treba provjeriti, najčešće se dešava situacija da je „kabinetska nastava“ za taj dan završena.
Prve dojave o postavljenim bombama su se desile krajem prošlog mjeseca kada su se morali evakuirati ljudi iz tržnih centara u Sarajevu. Već naredni dan, u srijedu 25. septembra, počeli su pozivi i dojave koji su se odnosili na postavljene bombe u školama. Prva „napadnuta“ škola je bila Srednja muzička u Sarajevu, a policija i stručne službe su morale odraditi kontradiverzioni pregled. Naravno da su učenici i djelatnici evakuirani iz objekta, a nakon nekoliko sati je utvrđeno da je bila „lažna uzbuna“.
Sljedećih nekoliko sedmica ovakve dojave su postale permanentna kategorija, a školama je postalo onemogućeno da normalno rade. Sama nastava je prelazila na online model, a učenici, nastavnici i roditelji bili izloženi svakodnevnoj psihičkoj torturi koja je posljedica dojava o postavljenim bombama. Većina srednjih škola je nekoliko puta morala prekidati normalan nastavni proces.
Poseban problem u osnovnim školama
Najveći problem su ipak činile ovakve dojave u osnovnim školama. Za razliku od učenika srednjih škola, koji su samostalni u svojoj dnevnoj migraciji, djeca nižih razreda osnovnih škola direktno zavise od roditelja koji ih moraju „pokupiti“ iz škole. Svaki prekid normalnog nastavnog procesa je od roditelja tražio da napuštaju svoja radna mjesta i odlaze po djecu. Ove aktivnosti su posebna kategorija ekonomske štete, a ljudi su često morali djecu sa sobom voditi i na radna mjesta. Ovakav aspekt psihičke traume u kojem svakog trenutka očekujete poziv iz škole da dođete po svoje dijete je posebna trauma.
Za razliku od osnovaca učenicima srednjih škola je bilo mnogo lakše. Oni su mogli samostalno odlaziti iz škola kao i slušati online nastavu. Iz ranijeg iskustva svih učesnika obrazovanja može se konstatirati da online nastava ni približno ne odgovara kvalitetom kao klasična nastava u kabinetu. Ipak bila je odgovarajuća da bi se zadržao kontinuitet obrazovnog procesa te da se ne bi potencijalno događale nadoknade istog u periodu raspusta.
Nakon učestalosti dojava postalo je izvjesno da će one psihički djelovati na sve sudionike procesa. U toku nastave kao da se čekala „dojava“, a svaki odmor su svi u školi strijepili od nove (oba)vijesti o postavljenoj bombi. Dešavalo se da prva smjena uspješno završi nastavu, a da druga zbog dojave o postavljenoj bombi istu završi po online modelu. Ovakav aspekt negativnog psihičkog djelovanja je sam od sebe onemogućavao redovan i normalan nastavni proces. Činjenica da određen broj učenika srednjih škola stanuje daleko od same škole donosi poseban problem. Dešavala se situacija da dijete putuje sat vremena da bi imao jedan nastavni sat i morao nakon toga napustiti školu zbog evakuacije.
Financijski trošak
Osim psihičkih trauma, gubitka vremena i nemogućnosti odvijanja normalnog nastavnog procesa, posebna posljedica „dojava“ predstavlja financijski trošak. Svaka aktivnost policije i stručnih službi koje izlaze na teren koštaju poreske obveznike. Na isti način treba promatrati i troškove svih onih djelatnika koji rade na otkrivanju počinitelja ovih (ne)djela. Kada brojne službe stavite u pripravnost zbog rješavanja problema, postoji velika mogućnost da negdje nedostaje ljudstva. Dakle, dojave o postavljenim bombama nisu samo problem za školu i nastavni proces – problem se čini cijelom sustavu.
Teško je procijeniti materijalne gubitke i nivo psihičke traume, ali se sa sigurnošću može tvrditi da ove aktivnosti negativno utiču na socijalizaciju i edukaciju. Gubljenje kontinuiteta normalnog nastavnog procesa će se sigurno odraziti na kvalitet, a trebat će vremena da se svi učesnici procesa ponovo „zagriju na radnu temperaturu“. Ovome treba dodati i nezvaničnu prvu klasifikaciju (tromjesječje) na kojem se prati kontinuitet ocjenjivanja i unutar kojeg treba imati određene testove i pismene vježbe. Na početku godine se utvrđuje „kalendar pisanih provjera znanja“, a to je u ovom periodu uglavnom onemogućeno. Iako je ocjenjivanje najmanji problem odgoja i obrazovanja, ne treba zaboraviti ni tu činjenicu.
U proteklom periodu policija je pronašla neke „dojavljivače“, a ono što je katastrofalna istina je da se radi o malodobnim osobama koji su učenici srednjih škola. Postavlja se pitanje zbog čega učenici imaju ideje za ovakvim aktivnostima. Bez obzira da li se radi o odgodi ispitivanja i testa iz nekog nastavnog predmeta, dosadi ili jednostavno zabavi, evidentno je da se sve ovo dešava zbog toga što se u njima ne razvija osjećaj empatije i odgovornosti. Moguće je da vinovnici djela nisu ni svjesni posljedica, ali je jasno da se nivo pravnih konsekvenci ovog vida ponašanja mora podići na viši nivo.
Najgora istina koja je izašla na vidjelo je ta da su učenici srednjih škola stimulirali ovo djelovanje. Postoje informacije da su plaćali „par maraka“ da se dojavi u njihovu školu da ne bi imali nastave te da postoje grupe na društvenim mrežama na kojima se takva aktivnost odvijala. Evidentno je da se zakazalo u odgoju, ali je porazna činjenica da je ovakva diverzija postala zabava djece u pubertetu i adolescenciji. Vjerovatno se i ovo može podvesti pod nedostatak empatije kao što se može konstatirati da je nepostojanje odgovornosti u društvu jedan od osnovnih krivaca djelovanja ovog tipa.
Koliko svi snosimo krivicu za ovo stanje?
Zanimljiva je bila izjava bivšeg premijera Velike Britanije koji je ljeta 2011. godine, kada su se dešavali neredi na sjeveru Londona, izjavio da ako je osoba dovoljno stara da počini zločin dovoljno je stara da za njega i odgovara. Za sve je optužio „moralno propadanje društva“ i „škole bez discipline“. U ovom slučaju se može direktno postaviti isto pitanje: koliko svi snosimo krivicu za ovo stanje?
Vjerovatno će se svi složiti kako za ove aktivnosti pojedinci moraju odgovarati te da se mora nadoknaditi materijalna šteta, ali je prava stvar probati izvući pouke. Sustav je u velikom problemu ako ga može destabilizirati telefonski poziv ili jedan e-mail, a posebno je jasno da se u škole mora vratiti veće odgojno djelovanje. Priča da škola treba biti „simbioza sa potrebama privrede“ je u svom začetku postavljena na krive osnove. Škola treba proizvoditi psihički i fizički zdrave osobe, a mnogo je važnije da se djeci vrate emocije, socijalizacija, osjećaj empatije i da se nauče odgovornosti nego da budu školovani za neku radnu aktivnost.
Ako se društvo samo bavi posljedicama onda neće otkloniti uzroke nekog stanja. Svakako da je prekid nastavnog procesa donio brojne probleme – od radne aktivnosti roditelja do psihološke traume djece, ali je sa aspekta odgojne komponente mnogo veći problem taj što većina onih koji su aktivni i pasivni „učesnici“ dojava o postavljenim bombama nisu svjesni niti vide problem u tom djelovanju. To je stvarna tragedija društva koju svojim radom treba promijeniti institucija koju su najviše „napale bombe“, a to je – škola.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.