Bejrut na ivici: Sumnja, ogorčenost, trauma, uništenje

“Nema telefona!”, povikao je krupni čovjek dok je prolazio pored nas na svom skuteru. Radim u gradu s dopisnikom Al Jazeere, Alijem Hashemom. Njegov prijatelj i kolega novinar, Ghaith Abdul-Ahad, koji je s nama, upravo je fotografisao prekrasnu staru zgradu, smještenu među uobičajenim izlozima trgovina i stanova u prometnoj ulici u Basti, u centru Bejruta.

Iako je čovjek očigledno civil – a ne zvaničnik bilo koje vrste – Ghaith brzo posluša njegovu naredbu. Izvinjava se i odlaže telefon, ali ljutiti čovjek je već okrenuo skuter i počeo da prilazi, tražeći da vidi telefon i navodno uvredljivu fotografiju.

Ova vrsta napetosti je više od pukog bujanja ispod površine u ovom gradu. Bejrut je na ivici. Proteklih mjesec dana stanovnici grada doživljavali su jedan traumatični događaj za drugim. Prvo, dogodio se napad sredinom septembra kada su hiljade pejdžera i tokivokija koji su pripadali pripadnicima Hezbollaha eksplodirali u kućama i na javnim mjestima, ubivši 32 osobe, a hiljade ih je bilo povrijeđeno.

Nakon toga uslijedili su višestruki zračni udari na ono što su izraelske snage tvrdile da su ciljevi Hezbollaha počevši od 20. septembra, uglavnom fokusirani na Dahiyeh na jugu grada, pored aerodroma. Potvrđeno je da je 27. septembra Hasan Nasrallah, vođa Hezbollaha posljednje 32 godine, mrtav nakon što je Izrael bacio 85 bombi za probijanje bunkera na južno predgrađe grada.

Nadrealne scene atentata

U napadu 20. septembra zarobljeni su mnogi nevini civili, uključujući porodicu snimatelja Al Jazeere Alija Abbassa koji je živio u zgradi koja se nalazi u blizini udara. Njegov sin Mohammed opisuje kako je bio bačen sa kreveta dok je stan bio prekriven prašinom – a zatim je čuo strašne krike povrijeđenih. Ipak je odmah premjestio svoju porodicu u hotel gdje je odsjelo osoblje Al Jazeere. Njegova supruga je stigla drhteći, još uvijek u šoku.

Dan kasnije, odjel za medijske odnose Hezbollaha omogućio je novinarima obilazak mjesta razaranja kao i radove u toku.

Dopisnik Imran Khan i ja čekamo u prašnjavoj ulici, gdje je napad pogodio, lokalne novinare i TV ekipe, prije nego što nam se pridruže neki od kolega iz zapadnih medijskih kuća, da napravimo jednu veliku improvizovanu konferenciju za štampu.

Dahiyeh je tiši nego obično. Manje je saobraćaja, ali mnogi stanovnici i dalje izlaze na ulice: neki da posmatraju medije; drugi, uključujući Alija, vraćaju se svojim domovima da spase šta mogu. Neke radnje su prinuđene da budu zatvorene, u drugima vlasnici još pokušavaju nastaviti sa poslovanjem kao i obično.

Nakon nekoliko sati čekanja, iznenada dobijamo znak medijskih službenika Hezbollaha da se približimo i žurimo ka mjestu eksplozije. Snimatelji očajnički traže najbolju poziciju za pregled razaranja.

Isprva, nije potpuno jasno – kroz buku i nered bagera, radnika i olupina – šta tačno gledamo.

Čini se da je zgrada ispred nas visoka nekih sedam spratova i široka 50 metara. Oko njene baze nalazi se ogroman krater koji otkriva njene skeletne temelje. Podrum izgleda potpuno uništen, kao i prizemlje te 2-3 sprata iznad.

Viši spratovi su, za čudo, netaknuti, a zgrada i dalje izgleda dovoljno čvrsto, uprkos ogromnim oštećenjima koja je pretrpjela. Pitam se kako još uvijek može stajati.

Ibrahim Aqil, Hezbollahov vojni zapovjednik, bio je u podrumu ove zgrade i Izraelci su upotrijebili snažnu artiljerijsku municiju da ga ubiju, pritom ubivši 30 civila u blizini.

Čim sam počeo razumijevati ovu scenu, zvaničnici koji su nas doveli ovdje počeli su da viču na nas da se pomjerimo.

Imran i ja smo na brzinu snimili što smo trebali i napravili nekoliko vrlo brzih fotografija dok su mi medijski službenici više puta i ljutito gurali kameru dolje. Potom smo odvedeni nazad na usku ulicu. Osjećali smo se uznemireno i zbunjeno. Neki od mojih lokalnih kolega su mi kasnije rekli da je ova vrsta kontradiktornog ponašanja prema novinarima tipična za Liban.

‘Ti si Britanac. Zašto Britanija podržava Izrael?’

U Bejrutu smo otkrili da su naši pokušaji prikupljanja vijesti neprestano praćeni teškoćama.

Ovo se dešava dok pokrivamo distribuciju pomoći UNICEF-a u sklonište za raseljena lica izvan Bejruta u planinama Bsous nekoliko dana kasnije, 26. septembra.

Tom prilikom zaustavio nas je zvaničnik Hezbollaha, tražio je da vidi moju medijsku akreditaciju, a onda je pokušao da nađe zamjerku. Naša producentica Zeina žurno je telefonirala svojim kontaktima i nakon nekoliko uznemirujućih minuta, on je popustio i dopustio nam da nastavimo.

Primijetili smo mnoge sumnjive poglede od nekoliko očito nezadovoljnih ljudi, kako volontera, tako i raseljenih lica, nesretnih što vide televizijske ekipe koje pokušavaju zabilježiti njihovu bijedu. Ovo je postalo obrazac u Libanu; organizujemo snimanje negdje samo da bismo otkrili da su se, kada stignemo, odgovorni predomislili.

Osjetim ogorčenost. Jedan mladić me pita na savršenom engleskom: “Ti si Britanac. Zašto Britanija podržava Izrael?”

Raspoloženje se ne popravlja kada se zvaničnici UNICEF-a pojave sa američkom TV ekipom u pratnji.

Zapečaćene kutije s pomoći pažljivo su složene iza službenika UNICEF-a koji se smiješe i poziraju za fotografiju.

Osjećaj neprijateljstva visi u zraku i jedan čovjek ljutito viče: “Vi zapadnjaci snabdijevate Izrael bombama, a nama možete dati samo nekoliko deka?”

Osmijesi se brzo se pretvaraju u zabrinute poglede. Ovo nije doček koji su očekivali. Dorsa Jabbari, naša dopisnica, mudro odlučuje da nema mnogo koristi ostati i vraćamo se u našu kancelariju u Bejrut.

Po povratku postajemo svjesni stalnog tihog zujanja poput zlonamjerne kosilice. Tragajući za izvorom buke, izvijamo vratove, gledajući u uvis. Tek tad vidimo kako izraelski dron kruži iznad nas.

Potpuna kontrola Izraela nad bejrutskim nebom omogućava njihovim avionima da prolaze i ciljaju slobodno i više puta. Izgubili smo pojam o broju atentata na vođe i komandante Hezbollaha otkako se dronovi kreću od Dahiyeha i povremeno zalutaju u centar Bejruta.

Iskrivljeni metal i zadimljene ruševine

Dana 11. oktobra, krenuli smo prema mjestu još jednog udara noć prije u naselju Basta. Gust oblak prašine obavio je ulicu, prekrivajući automobile, trotoare i ljude poput sitnog snijega.

Kako smo se Ali Hashem i ja približavali centru udara, vidimo automobile koji su bačeni na zgrade, čak i na vrhu drugih automobila, a u epicentru samo zadimljene olupine na mjestu na kojem je nekad stajala zgrada.

Bager lopatom prebacuje pregršt iskrivljenog metala i betona, jedva grebući površinu ove velike gomile uništenih zgrada ispod koje mogu biti zarobljeni bezbrojni ljudi.

U svim pravcima, okolne zgrade su teško oštećene, gigantske rupe probijene kroz zidove i jedan blok koji podsjeća na jezivu kućicu za lutke. Unutra, okviri prozora, roletne i vrata su eksplodirali od siline eksplozije i bili razbacani po sobama poput smrtonosnih projektila.

‘Oni su špijuni!’

Nakon što je pregledao ovu štetu dok smo se u sumornom raspoloženju vraćali do našeg automobila, Ghaith je fotografisao prekrasne zgrade – znak nade usred takve pustoši – što je toliko razbjesnilo čovjeka na skuteru.

Okrenuo se i pojurio natrag prema nama u bijesu. “Daj mi svoj telefon!”, tražio je dok smo pokušavali da ga smirimo.

Prije nego što smo i bili u prilici da mu predamo telefon, on snažno udari Ghaitha u lice – brutalno i iznenadno nasilje koje kao da naglašava traumu koju je ovo naselje već iskusilo u velikim količinama.

U početku, prolaznici i posmatrači pritrčavaju u pomoć. Neko zadržava čoveka. Uprkos tome što je Ali Libanac, on nije iz ovog kraja. Svi smo stranci.

“Oni su špijuni”, viče čovjek na skuteru, a potom se i neki od drugih okreću da nas isto pitaju.

“Jeste li vi špijuni? Zašto ste fotografisali?”

Upravo kad se činilo da bi se masa mogla okrenuti protiv nas u bilo kojem trenutku, agresivni čovjek se oslobodio i ponovo nasrnuo, ali srećom smo uspjeli pobjeći niz ulicu i nismo se ni osvrnuli.

Usred smrti, razaranja i raseljavanja kod ljudi, kako smo to ovdje svjedočili, rastu sumnje i nepovjerenje. Kako se rat nastavlja, čini se da će ti strahovi samo postajati sve dublji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.