Mali ste, obični čovjek, koji se zbog mentalne higijene što više želi odmaknuti od globalne ludnice i društvene histerije svjetskog poretka koja vam se, mimo vaše volje, nameće? Uplovljavanje u business vode kroz obrt i malu porodičnu firmu prirodne kozmetike vam daje mogući odmak od stresa prljave politike? Tek djelimično, jer na to uvijek podsjeti banka. Isto tako i poslovna zajednica koja tjera na razmišljanje o njenoj funkciji.
Poslovne banke u regiji su postale nezaobilazne. Gašenjem Službe društvenog knjigovodstva (SDK) iz bivšeg sistema, ostali ste paralisani bez otvaranja računa u jednoj od banaka. Uglavnom su one u stranom vlasništvu, ali i one koje nisu moraju poslovati u međunarodnom sistemu i samim time prihvatiti pravila koja im se serviraju. Druga je stvar, što i domaće banke to uglavnom žele, kako bi stepen vlastitih odluka i mogućih rizika svele do minimuma. A kada učestvujete u globalnoj utakmici, sudija je uvijek moćniji, a onda i ispravniji.
Poslovne banke u regionu su od svih svojih klijenata tražili potpisivanje ugovora o sprječavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti. Ove aktivnosti su omeđene uredbama i direktivama organa Evropske unije, tačnije Evropskog parlamenta i Vijeća Evrope. Zakonodavstva zemalja regije su prihvatila ove uslove ne nalazeći ništa sporno u njima. No, uredbe, direktive i pravilnici su se toliko puta mijenjali, usklađivali i dopunjavali, da bi na kraju službenik banke na šalteru imao „diskreciono pravo“ posumnjati u ispravnost transakcije i alarmirati svoje pretpostavljene i finansijsko-obavještajnja odjeljenja državnih institucija.
U međuvremenu, sukobi u svijetu se gomilaju. Napadom Ruske Federacije na Ukrajinu, aneksijom dijela teritorija i otvorenim odobravanjem Bjelorusije, Evropska unija je ušla u novi krug sankcionisanja država i entiteta. Donesene su nove uredbe – Uredba (EU) 2024/1865, kojom su izmijenjene ranije uredbe iz 2006. i 2014. godine, a njome se traži potvrda o usklađenosti u pogledu restrikcija protiv Rusije i Bjelorusije u vezi sa luksuznom robom.
A objasnio mi je da ‘ne boli’
Zove me dugogodišnji poznanik, čak i kolega iz jednog preduzeća prije 20 godina, sada šef poslovnice jedne poslovne banke. Traži od mene da dođem sa pečatom i ispotpisujem neke papire. Objašnjava mi da „ne boli“ i da je i njemu stigla uputa, ne samo iz Sarajeva, nego iz same centrale u Milanu. Začuđen ga pitam zašto baš ja, tek osnovani, mali i nestasao biznis? Doznajem da me tamo „preporučuje“ šifra djelatnosti koja se dobija prilikom registracije preduzeća u Službi za privredu lokalnog organa uprave. A ta šifra je C/20.41 – Proizvodnja sapuna, deterdženata, sredstava za čišćenje i poliranje, parfema i toaletno-kozmetičkih preparata. Vidim sve znaju i moram ga posjetiti.
Čitam ponuđeni mi dokument kojim mi se zabranjuje prodaja, isporuka, prijenos ili izvoz, direktno ili indirektno, luksuzne robe. Zatim licenciranje, prijenos prava intelektualnog vlasništva ili poslovnih tajni, kao i davanje prava na pristup ili ponovnu upotrebu bilo kojeg materijala ili informacija svakom fizičkom ili pravnom licu, entitetu ili tijelu u Rusiji ili Bjelorusiji ili za upotrebu u Rusiji i Bjelorusiji. Idem dalje, sve do zaključka da je granična vrijednost 300 eura po artiklu, osim ako drugačije nije precizirano u Anexu.
Slijedi moja serija pitanja: zna li za detalje mog Rješenja o obavljanju djelatnosti? O mojim (ne)mogućnostima obavljanja obrta u vanjskotrgovinskom poslovanju? Ima li podatke da li sam ikada išta uvezao ili poslao za izvoz? I na kraju, imam li u njegovoj banci devizni račun? Imam mi proizvod koji i približno košta 300 eura? Šta ću ako mi putem web-shopa naruči neki Bjelorus sa adresom u Bosni i Hercegovini?
Uz smiješak mi još pokaza nekoliko detalja sa ugovora kojega sam tek potpisao i ovjerio pečatom. Obavezao sam se da moj obrt „nema za cilj niti učinak zaobilaženje gore navedenih odredbi u zemlju koja se smatra rizičnom u pogledu zaobilaženja sankcija nametnutih Rusiji i Bjelorusiji (tzv. zemlje pod rizikom zaobilaženja propisa)“, a u fusnoti su navedene Armenija, Azerbejdžan, Turska, Kazahstan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Uzbekistan.
Iščuđavanju nikada kraja sve do prihvaćene obaveze da ću banci „na osnovu jednostavnog zahtjeva, ako smatraju da je potrebno, staviti na raspolaganje primjerke relevantne dokumentacije kojom raspolažem“.
Ko su donosioci odluka: države ili banke?
Izlazim iz banke i počinjem ubrzano razmišljati, toliko da se pitam jesam li počeo razgovarati sam sa sobom i jesu li to primijetili slučajni prolaznici? Padoše mi na um isprazna razglabanja političara o (ne)uvođenju sankcija Bosne i Hercegovine, Srbije ili bilo koga pomenutim zemljama. Sjetih se raznih teorija zavjera o kontrolama centara moći kroz bankarski sistem. Ko su donosioci odluka: države ili banke? Ko mi ima pravo kontrolisati poslovanje, kao i prodaju od koje plaćam porez na dohodak? Šta ću ako se uvedu još nekome sankcije, a sukoba i ratova je sve više? Koliko trebaš biti „mali“ da te niko ne dira, da ne traži od tebe neke uslove? Šta je danas bankarski službenik – Superman, naddržava u državi, nadzakon, i ekonomista, i istražilac, i policajac, i tužilac… i na početku već rekoh sudija – moćniji, a onda i ispravniji od svih nas?
Koliko god to bila benigna formalnost za male biznise, rutina banke i nekih činovnika razasutih po kancelarijama Sarajeva, Milana, Brisela i Strazbura, koji žele staviti do znanja peračima novca, teroristima i neprijateljskim državama da imaju mehanizme da ih barem moralno sankcionišu, toliko je opomena običnom čovjeku da ga uvijek i na svakom mjestu neko može i ima pravo kontrolisati. Za stvari koje su možda i smiješne. Preko ljudi kojima se to vjerovatno i ne radi, jer je dokaz tome sve češća fluktuacija zaposlenika u bankama.
Nameće se i serija retoričkih pitanja: ko bi bio odgovoran za eventualne propuste u navedenim situacijama – banka ili državni organi? Šta bi bile sankcije banke prema vlasniku obrta, a šta sankcije državnih organa? Ko bi bio najoštećeniji, a ko bi pokupio slavu i lovorike? Kako postupa krupni kapital, a kako zvanična tijela međunarodne zajednice u tim slučajevima?
Možda doznam kada me sljedeći put pozovu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.