Sjećanje na Issu, dječaka ubijenog u izraelskom bombardovanju crkve

Dragi, nasmijani dječak Issa Al-Souri, koji je bio cijeli svijet svojim roditeljima, otišao je zajedno s njima.

Smrt cijele porodice je zbunjujuća, jer ne ostane niko ko bi oplakivao svoje roditelje ili braću i sestre (EPA)

Nijedno dijete ne voli zvukove bombardovanja i projektila, njihove uši to ne mogu podnijeti. Isto je bilo i sa 13-godišnjim Issom Al-Sourijem.

Nekada je, kao i druga djeca u Gazi, imao dječije brige – završiti školsku zadaću i potom ići igrati nogomet ili se družiti s prijateljima. Igrali su se, jureći jedni druge okolo ili okupljeni oko konzole, uz viku i navijanje, igrajući videoigre.

On i njegove kolege iz škole žalili su se uglavnom na školske obaveze, testove ili ispite koji su zakazani u isto vrijeme kad i treninzi.

Bijeg u smrt

Issa i njegovi roditelji napustili su svoj dom u oktobru, uputivši se prema grčkoj pravoslavnoj crkvi između Zeitouna i Shujayea, gdje su se, bježeći od izraelskog bombardovanja, sklonili sa stotinama kršćana i muslimana Palestinaca.

Issa al-Souri na plaži, prije rata (Porodična arhiva)

Uprkos međunarodnoj zabrani gađanja bogomolja, izraelske snage su 20. oktobra bombardovale crkvu, pritom ubivši Issu, njegovu majku Lisu i oca Tariqa. Bio je jedinac.

Issa je bio nježan, miran, odgojen učenik sedmog razreda s prelijepim osmijehom koji je krasio njegovo dječije lice. Nije bio “glavni u društvu”, ali djeca iz razreda su ga jako voljela.

Iako je bio sramežljiv, zbog čega je svoje nastavnike rijetko gledao direktno u oči, Issa je znao bio veoma šarmantan onda kada je to trebalo.

Nadajući se dobroj ocjeni na nadolazećem ispitu, smogao bi hrabrosti da zamoli nastavnika da im da što lakši test. Ne znam da li je uvijek bio uspješan, ali je imao dobre ocjene.

Mnoga djeca su plakala kada su čula da je ubijen, naročito njegov najbolji prijatelj Amir Farah koji nije mogao da se pomiri s gubitkom svog bliskog prijatelja. Jednom 13-godišnjaku je teško razmišljati o tome da više nikada neće vidjeti svog prijatelja.

Sedmicama nakon što je čuo da je Issa ubijen, Amir bi podizao telefonsku slušalicu i okretao broj svog prijatelja, sve u nadi da će se javiti i reći mu da vijest nije istinita, da nije mrtav.

“Neću više vidjeti Issu. Ne samo na školskim hodnicima gdje bi mi dotrčao na odmoru i predložio da nešto radimo. Jednostavno ga više neću vidjeti”, rekao je Amir.

Bio je njen cijeli život

Issina majka bila je odgajateljica u vrtiću i bila je veoma uključena u njegovo školovanje, redovno razgovarajući s njegovim nastavnicima i slušajući sve njihove savjete.

Njih dvoje bili su posvećeni jedno drugom, a Lisine kolege su često govorile da je Issa njen cijeli život i da je dala sve od sebe da izraste u dobrog čovjeka.

Jedan njen kolega tužno je primijetio da je mala utjeha to što su njih dvoje zajedno napustili ovaj svijet, jer ona vjerovatno ne bi mogla podnijeti gubitak svog dječaka za kojeg je sanjala da će izrasti u uspješnog, dobrog čovjeka.

Lisa će nedostajati svojim kolegama, kao i djeci kojoj je predavala, a koja su navikla pozdravljati svoju staru učiteljicu kada bi je, dok žure u svoje učionice, sreli na hodniku.

Smrt cijele porodice je zbunjujuća, jer ne ostane niko ko bi oplakivao svoje roditelje ili braću i sestre. U tom izraelskom bombardovanju izgubljena je šira porodica Al-Souri, a pobrojati njihova imena bilo je zaista srceparajuće.

Nedugo Issine smrti, bombardovana je i škola koju je pohađao.

Izvor: Al Jazeera