Onog jutra kada se dogodilo nezamislivo, moj je otac držao radio blizu, nadajući se da bi vijesti mogle donijeti nekakvo olakšanje, poput vijesti o prekidu vatre.
Moja je majka pokušavala pustiti umirujući ton nakon još jedne duge i neprospavane noći u našoj porodičnoj kući u centru grada Gaze.
“Nadam se da će današnji dan proći mirno ili da će barem biti nešto drugačije nego sinoć”, rekla nam je.
Tog jutra, 7. decembra, nakon što sam stupio u kontakt sa svojim uredom za vijesti u Dohi kako bih ih obavijestio da smo preživjeli teško noćno bombardiranje, pridružio sam se svom 65-godišnjem ocu, Rafiku, koji je slušao vijesti.
Niko od nas nije imao pojma što će se dogoditi. Dogodilo se u nekoliko milisekundi. U trenutku je jutarnje sjajno sunce nestalo, dok je cijeli svijet postao mračan, a moj dvogodišnji sin Rafik, moja supruga Asmaa, otac, majka Nadia i sestra Fatma, svi su gurnuti u crni svijet prašine, dima i vatre.
Činilo se da je sve nestalo. Sve što sam znao je da bol prolazi mojim tijelom i da sam bio zarobljen pod onim što sam kasnije saznao bila težina stropa koja je pritiskala moju porodicu i mene. U panici sam vrišteći dozivao članove porodice, jadno po jedno.
Ne mogavši vidjeti nikoga od njih, molio sam se i plakao da mi neko od njih odgovori.
Nije niko.
Nekoliko trenutaka poslije, onesvijestio sam se.
Potpuna konfuzija
Satima kasnije, prvo su se čuli glasovi, prigušeni uzvici “i on je živ!”. Onda – “on diše!”. To mi nije bilo važno. Samo sam želio saznati je li moja porodica na sigurnom.
“Svi su dobro, ne brini za njih”, uvjeravao me stranac, pokušavajući zaustaviti krv iz mojih ruku i smrskanih prstiju.
“Samo, molim te, nemoj se nimalo truditi micati – drži glavu gore”, rekao mi je dok je pretraživao moje tijelo tražeći druge ozljede. Sve što sam osjećao bila je apsolutna zbunjenost. Nisam mogao shvatiti šta se događa. Nisam razumio ko su svi ti ljudi, niti kako smo pogođeni zračnim napadom za koji niko nije čuo da dolazi. Nisam mogao reći gdje je moja porodica, niti jasno razmišljati o tome šta se dogodilo.
Sjećam se objašnjenja. Prošla su dva sata otkako je kuća bombardirana. Svo to vrijeme bili smo zatrpani pod ruševinama, ležeći dok su se naši susjedi grčevito borili da probiju cementne zidove kuće kako bi došli do nas. Kako sam polako počeo shvatati šta se dogodilo, činilo se da se bol koju sam osjećala pojačala.
Svi smo zadobili povrede tokom zračnog udara. Sjećam se kako je moj sin Rafik vrištao, lica umrljanog krvlju i prašinom dok su ga stranci pokušavali očistiti. Kako smo preživjeli bombardiranje, staklo i metal koji su padali po nama dok nam se dvospratnica rušila iznad glava, ne mogu reći. Još uvijek se čini kao čudo. Ali iako nas taj zračni napad nije ubio, uništio je nešto u nama. Izbrisao je sve posljednje ostatke normalnosti i nastavka života koje smo imali. U jednom sićušnom trenutku posijalo je sjeme mentalnih rana koje ćemo nositi sa sobom svaki dan cijeli život.
Sedmica beskrajne agonije
Naše komšije su nam odmah mogle pružiti prvu pomoć, očistiti i previti rane. Ali nije postojalo ništa što bi ublažilo bol koja je sada mučila naša tijela. Niko nije imao iluzija da će pristup medicinskoj njezi biti jednostavan. Bolnice i medicinske ustanove teško su pogođene bombardiranjem.
Nedostatak odgovarajućih medicinskih potrepština doveo je do toga da su mnogi ozlijeđeni kasnije izgubili živote zbog infekcija. Kretanje bilo kuda u sjevernoj Gazi donosi ozbiljan rizik da budete na meti izraelskog snajperiste ili da budete zatečeni u rafalnoj paljbi. Ipak, usprkos naredbama izraelskih snaga za odlazak, ovo područje ostaje dom stotinama hiljada civila, koji moraju svakodnevno podnositi ove rizike.
Šest dana, u ruševinama našeg doma, sanjali smo o pronalasku tableta protiv bolova – ili o nečemu što bi nam barem omogućilo spavanje.
Nije ih bilo.
Rečeno nam je da smo imali sreće što smo preživjeli bombardiranje. Iako je to možda istina, nudi malo utjehe tokom noći, kada bol od povreda postane neopisiva, lišavajući vas sna ili bilo kakve utjehe.
Infekcija je stalna briga. Svaki put kad se pojavi prvi trag kontaminacije, rane je potrebno oprati vrućom vodom, tekućinom toliko vrućom da opeče zdravu kožu oko rane. Bilo je teško natjerati Rafika da shvati da ga ne pokušavamo spaliti. Ipak, uprkos tome što je bol od vruće vode bila veća od bilo koje infekcije, prihvatio ju je.
O alternativi ne vrijedi razmišljati.
Bježeći u strahu
Prošla je sedmica i počeli smo primjećivati neka poboljšanja u našem zdravlju. Svo to vrijeme trajalo je bombardiranje.
Oko podneva 14. decembra naše je susjedstvo bilo izloženo snažnoj zračnoj i artiljerijskoj vatri. Bilo je nevjerovatno i djelovalo je potpuno neselektivno. Naši susjedi su umirali iz minute u minutu. Mnogo ih je više ozlijeđeno.
Kad su izraelske trupe stigle nakon bombardiranja, oni koji su mogli, pobjegli su kako bi spasili živote – uključujući i moju porodicu. Taj trenutak mogu opisati samo kao čisti teror. Oni koji su bili pogođeni ili povrijeđeni od vatre ostali su iza.
Zaustaviti se i pomoći značilo je umrijeti.
Dok smo trčeći cik-cak prolazili ulicama usred gomile prestravljenih ljudi, bol naših rana se osvetnički vraćala.
Moja supruga, držeći našeg prestravljenog sina u naručju, predložila je da potražimo utočište u jednoj od škola koje vodi Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), relativno daleko od žarišta bombardiranja.
Tamo smo se pridružili hiljadama drugih. Svi su govorili da su iza sebe ostavili scene smrti i pokolja.
Sada nam ostaje malo za život osim najnužnijeg. Hrana i lijekovi nisu dostupni.
Nema dovoljno madraca i pokrivača za zaštitu od noćne hladnoće. Čista pitka voda je luksuz, ostavlja ljude bez ičega za piće osim prljave vode, povećavajući šanse za bakterijske infekcije i želučane bolesti.
Djeca, trudnice, mladi i starci svakodnevno se suočavaju s istom borbom: preživljavanjem.
Život u ovoj školi je čekanje smrti.
Ništa više ne možemo izgubiti. Izgubili smo prijatelje, svoje voljene, kolege, učitelje i ljekare. Sve – apsolutno sve što smo imali – je nestalo.
Čak i ako rat sada završi, trebat će godine da počnemo vraćati nešto od onoga što smo izgubili.
Kada bismo opet mogli imati mjesto koje bismo mogli zvati domom, nemamo pojma.