U skloništu Ujedinjenih nacija u centralnoj Gazi, gdje živim sa svojom porodicom, dvorište i hodnici ispred naše sobe svake večeri budu prekriveni dekama. Pod njima ljudi traže zaštitu od hladnoće.
Ti isti ljudi tokom dana stavljaju sve na kocku i idu u potragu za bilo čim što mogu donijeti svojim gladnim porodicama – u bjesomučnu potragu za bilo kojim predmetom koji je možda preživio bombardovanje.
Kada im se pridružim, vidim djecu kako pretražuju ruševine u potrazi za svojim lutkama, tinejdžere u potrazi za svojim školskim knjigama, njihove roditelje u potrazi za hranom, a starije osobe u potrazi za svojim stvarima i nestalim sinovima, kćerkama i unucima.
Sve je uništeno nakon više od stotinu dana otkako je Izrael pokrenuo rat protiv Gaze. Izrael je ubio više od 24.000 ljudi. Kompletan Pojas Gaze je u ruševinama. Stanovnici, čija je sloboda kretanja ograničena, spotiču se hodajući kroz ruševine, pokušavajući pronaći pomoć, stvari ili voljene koji su zatrpani ispod.
Iznad njih je nebo, danju ispunjeno tutnjavom ratnih aviona, noću obasjano praskom eksplozija.
Uništenje se može osjetiti i u zraku. Smrad spaljenog i trulog mesa tijela koja leže pod ruševinama je nemoguće izbjeći, a uz to dolaze rizici po zdravlje i dodatne traume. Oni koji pretražuju ruševine svjedoče posljednjim trenucima ljudi koji, za razliku od njih samih, nisu imali sreću da izbjegnu bombe.
Noćna mora bez kraja
Prije nekoliko dana, koji je bio kao i svaki drugi, dok sam stajao u redu za vodu – koja nije čista, ali je jedina dostupna – upoznao sam 63-godišnjeg Abu Ruhmyja.
Rekao mi je da je živio u stanu svog sina, prije nego je pobjegao u sklonište UN-a. “Živimo sam u stanu mog sina jedinca Shadija”, rekao je Ruhmy, pojašnjavajući da je njegov sin živio sa svojom suprugom i njihovo dvoje djece.
Ruhmy je prije sedam sedmica izgubio kontakt s njima.
“Čuo sam da su svi ubijeni”, rekao je, a očaj u njegovim očima govorio je više od riječi. “Njegova supruga Razan bila je u osmom mjesecu trudnoće kada je ubijena. Nadali su se da će graditi budućnost izvan Gaze i čekali da rat završi kako bi otišli”.
Zastao je na trenutak, pa zaključio: “Izgleda da neću moći pronaći njihova tijela. Nijedno.
Preteško je. Odmah sam se vratio u sobu u kojoj sam spavao sa svojom suprugom, djetetom i roditeljima. Osjećao sam težinu u grudima. Sve o čemu sam mogao razmišljati je da ću se u jednom trenutku probuditi, da će sve ovo biti samo noćna mora – ona koja ima kraj.”
Nestašica pomoći
Pomoć je i dalje nedovoljna. Liječenje, pristup čistoj vodi, struji, hrani, grijanju, skloništu ili bilo kojoj usluzi koja nam je potrebna da preživimo postali su premija.
Nakon što je moja porodična kuća bombardovana 7. decembra ujutro, morali smo ostati u krevetu mjesec dana, boreći se s višesedmičnom groznicom. Dok smo se borili s temperaturom i zadobivenim ranama koje su krvarile, sve što smo imali je improvizovani materijal za prvu pomoć.
Veliki dio Gaze je u istoj situaciji.
Klinike, apoteke i medicinski kompleksi pretrpjeli su velika razaranja i bore se s nedostatkom medicinske opreme, koja je ionako nedovoljna za potrebe stotina hiljada ljudi kojima je pomoć potrebna. Zbog bombardovanja ili nedostatka osnovne opreme, većina bolnica je izvan funkcije.
Gotovo sve što se događa u Gazi, događa se po naredbi Izraela. Stanovnici koji su raseljeni na jug prisiljeni su ostati tu, a blokadama cesta i tenkovima su spriječeni da se vrate do svojih kuća ili prebivališta na sjeveru i u centru Gaze. Izvještaji o ljudima koji su upucani dok su se pokušavali vratiti svojim kućama postali su svakodnevnica.
Rat svakim novim danom dodatno gubi svoju definiciju, postajući samo dalji bijeg od bombardovanja koje nema kraj.
Ne postoji ništa i niko u Gazi ko se može oporaviti od ovih užasa. Potrebno nam je liječenje. Proživjeli smo nešto nesvakidašnje. Međutim, u očima velikog dijela svijeta to je postalo normalno.
Potreban nam je trajni prekid vatre. Potrebni su nam mir i vrijeme za tugovanje. Moramo znati da naši životi imaju vrijednost.
Sve dok ljudi ne budu imali slobodu da žive u miru i sigurnosti, obećanja o privremenim rješenjima neće riješiti potrebe Gaze. Mi smo populacija koja je iscrpljena ratm koji traje duže od stotinu dana. Sve što želimo je ono što i bilo ko drugi na svijetu želi – mir i sigurnost.