Upravo sam završio online narudžbu u jednom od mojih omiljenih supermarketa, Albertu Heijnu. Piće i hrana će mi doći dan prije rođendanskog derneka koji pravim za svoje holandske prijatelje. Nema tu mnogo Holanđana, vjerovatno samo dvoje, a i njih sam upoznao preko supruge, ali svi ljudi koji će doći trenutno žive ovdje. I svi će vjerovatno za godinu-dvije i otići jer se u Holandiji mnogi ne zadrže predugo, nego nakon nekog vremena odu u treće zemlje. To je barem moje iskustvo. I svi će mi iskreno nedostajati. Nedostajaće mi i Albert Heijn, moj prvi poslodavac, jedna sjajna firma i mjesto gdje se uvijek osjećam lijepo, bilo da pijem jutarnju kafu za jedan euro ili da kupujem hljeb.
Vrijeme za odlazak je stiglo, nakon 13 godina provedenih u Amsterdamu, te na relaciji Sarajevo – Amsterdam, što je postao neki standard tokom i nakon pandemije, da se mjesecima radi iz inostranstva ili od kuće. Prije toga to nije bilo moguće, pa smo čekali onih nekoliko sedmica koje bismo proveli dijelom u svom gradu s familijom, a dijelom na moru, vrijedno radeći ostatak godine.
A radilo se svašta. Kada sam tek stigao, upisao sam magisterij, ali sam morao doći i do novca. Nisam mogao raditi puno radno vrijeme, pa sam se zaposlio u irskom pubu i spomenutom supermarketu. Nakon toga sam se okušao na recepciji dva hotela, a kad sam dobio diplomu, vrijeme je bilo da nađem nešto ozbiljnije. To mi je i uspjelo, i proveo sam skoro sedam godina u turizmu, od kojih je većina bila prelijepa. Nedostajaće mi i ta dinamika, mlađe kolege, intenzivan rad i šašavi petak (Freaky Friday), kada bismo svakog posljednjeg petka u mjesecu izašli u grad, a u nekoliko kafića imali besplatno piće i obrok. Bili smo prepoznatljivi po jednakim ruksacima i torbama za laptope, neformalno odjeveni, a opet ozbiljni na radnim mjestima. Nažalost, pandemija je kumovala mnogim otkazima, pa sam poslije otišao raditi neke druge stvari, ali sam nakon dugog razmišljanja shvatio da bih sada malo kući, a jedini dom, pored ovog amsterdamskog, je moje Sarajevo.
Sistem sa mnogo prednosti
U ovih 90-ak tekstova koje sam napisao za Al Jazeeru, mnogo puta sam kritikovao holandsko društvo. Pisao sam o nejednakosti, drugačijem zdravstvenom sistemu, cijenama koje su urnebesno visoke, predrasudama koje postoje o Holandiji i Holanđanima, te mnogim drugim pojavama na koje sam naišao, ali rijetko kad sam hvalio sistem. A sistem ima mnoge prednosti, i mnogo toga će mi nedostajati kada odavde odem.
Osim online narudžbe u Albert Heijnu, na Bolu, Amazonu i sličnim stranicama koje mi sve što zamislim isporuče isti ili naredni dan, nedostajaće mi digitalizacija. Ovdje mogu online uraditi sve ili gotovo sve – od zakazivanja pregleda kod doktora, preko praćenja snimaka i dijagnoza na profilu bolnice, pa sve do opštinskih stvari, davanju punomoći, biranju škole, prijavi poreza itd. Nažalost, kada nešto krene naopako, teško je doći do živog čovjeka da nešto otkoči u sistemu, ali digitalno uglavnom sve dobro funkcioniše.
Nedostajaće mi i holandska pragmatičnost. U ovoj zemlji sam naučio da je sve u životu moguće i da ljudima koji izmišljaju sami sebi prepreke da nešto ne bi uradili uglavnom niko ne može pomoći. Ovdje je moguće imati stan, a kupiti u isto vrijeme drugi, na drugi stambeni kredit. Moguće je osnovati firmu u roku od odmah ili zaraditi fine novce ako je čovjek dovoljno pametan. Moguće je naći posao bez znanja lokalnog jezika ili pobijediti na sudu protiv univerziteta koji vam daje stipendiju. Gotovo je nemoguće ostati gladan, a mogućnosti su tolike da je to nemjerljivo.
Ako nemate dovoljno novaca za život kakav želite, na svakom koraku se nude kursevi koji garantuju posao, pa svako može pronaći neku prekvalifikaciju koja mu neće teško pasti. Teško je uspjeti u struci ako nije usko povezana s traženim zanimanjima, poput programera, doktora i sl., ali ni to nije nemoguće. U Holandiji sam naučio da ne postoji fraza ne može, i to sam kasnije prenio gdje god sam bio, a svoju ću djecu učiti isto. One su se ovdje rodile i valjda će im nešto ostati od ovog društva, bilo da se ikad vrate ili ne. Sve je moguće, samo je potrebno naći način.
A kad spominjem rođenje djece, i to je bilo jedno od ljepših iskustava. U bolnici sam tretiran jednako kao i majka, sve mi je objašnjavano i tačno sam znao u kojoj smo fazi porođaja, prisustvujući oba puta, zbog čega nikad nisam zažalio. Komunikacija u zdravstvu je nešto što bismo zaista mogli naučiti od Holanđana, jer nekako imam osjećaj da vam kod nas niko ništa ne govori kada zalegnete u bolnicu, nego samo čekate vizitu, kada će vam ujutro saopštiti dokle se došlo.
Kako sam predriblao repera
Nedostajaće mi i amaterski fudbal koji sam godinama igrao. Iako su profesionalni fudbaleri daleko iznad čak i u petom rangu, prelijepa je činjenica da postoji nekoliko amaterskih, pa i veteranskih liga, koje su jeftine i samoodržive. Nakon treninga se ode na piće, a nakon utakmice obavezno sjedne s protivničkim timom, puste holandski šlageri i uživa u brzoj hrani. I sve je to organizovano na visokom nivou, kao da se ne radi o 13-om ili kojem već rangu. Tu sam upoznao i repera po imenu Ali B, jednu od najvećih holandskih zvijezda, s kojim sam se slikao, a kasnije ga predriblao.
Najviše će mi faliti moj Amsterdam, te gradski rituali na koje sam već navikao, poput bajramskog ručka u vijetnamskom restoranu s porodicom. To je grad u koji sam zbog ljubavi došao još 2010. godine, a prije toga ga posjetio tačno 14 puta, naučio ga napamet i nakon mnogih gubljenja – što po gradu, što finansijski – zavolio.
Iako je često pretrpan turistima, i nije prilagođen šetnji, ipak uživam doći na jedan od kanala, sjesti na kafu ili radler, i samo gledati u one prelijepe zgrade koje su namjerno građene ukoso. Godinama smo supruga i ja prolazili istom rutom, ona na posao, a ja na predavanje, na istom fakultetu, prolazeći trg Dam, nekoliko prelijepih kanala, te Crvenu četvrt, kisnući na biciklu, kada bismo čak i dolazili mokri na odredište jer nas pončo nije spasio od vodoravne kiše. Kao mlađima nam to nije smetalo, ali onog momenta kad smo dobili prvo dijete, bicikl po kiši više nije bio opcija. I to mi već dugo nedostaje jer nekako ne izlazimo iz automobila, iako je Amsterdam najgore mjesto za automobile na svijetu. Biciklističke staze su svugdje i nema mjesta u Holandiji na koje ne možete doći biciklom. Nedostaje mi i moj trkaći bicikl koji sam imao donedavno, svojevremeno prelazeći po 100 kilometara dnevno, vozeći ga čak i po zaleđenom kanalu.
Zaleđenih kanala odavno nema, a nadaju im se za koji dan, kako bi, nakon četiri mjeseca kiše, stanovnici Amsterdama kolektivno uzeli klizaljke i klizali se kanalima širom zemlje. To će nekako biti idilična slika za oproštaj jer se rastanak s Amsterdamom primakao, mada je u glavi džumbus, a stalno neki glasovi ponavljaju i pitaju – je li to dobra odluka?
Sve se nekako poklopilo za povratak kući
A oboje smo sigurni da jeste. Pored finansijske stabilizacije, a u Sarajevu nas čekaju roditelji, šira familija i prijatelji. Tu će naše dvije curice mnogo češće moći da se druže s njima, a i pored 13 koliko sam ja, odnosno 20 godina koliko je supruga provela u Holandiji, i dalje su nam najbolji prijatelji u Sarajevu i sve se nekako poklopilo da dođemo kući.
Svi su nas već posjetili u Holandiji, a mnogi od njih pitaju jesmo li normalni. Navode nestabilnost, nezaposlenost, stalne tenzije, ali i mnoge druge negativne stvari koje sam već mnogo puta na Zapadu vidio. Svi koji to kažu nikad nisu živjeli vani. A oni koji jesu, oni pozdravljaju odluku i kažu: jednom kad odseliš, ništa više nije daleko, a ništa ne mora biti konačno.
Zašto ne probati, Sarajevo je kuća i uvijek će to biti, a Amsterdam može ostati jednako naš kao i u vrijeme kada smo mladi i ludi vozili bicikl po ledu. Srećom, i tu uvijek imamo gdje, ponavljamo u sebi, pakujući prvu turu stvari koje ću za koji dan prevesti automobilom i slušajući pjesmu „Leef“, Andre Hazesa Juniora, koja govori o ljepoti života.
I tome me Holandija naučila, a ja ću i bukvalno poslušati Hazesa, koji kaže:
Živi, kao da ti je posljednji dan
Živi, kao da sutra ne postoji
Živi, kao da nikad nije kasno
I pritom uzmi sve što znaš
Živi!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.