Koliko god da su me ubjeđivali i tjerali da čitam knjige bio sam jako uspješan u izbjegavanju nametnutih školskih obaveza. Čvrsto sam se držao da čitam samo ono što mene zanima. Dobra strana toga je bilo to što je to uvijek značilo pročitati knjigu u jednom dahu. Dobro se sjećam jedna od prvih takvih knjiga je bila i Tim Lavlje srce Čede Vukovića.
Pripadao sam posljednjim generacijama koje nisu bile okružene tehnologijom na svakom koraku. To je značilo da se vrijeme poslije škole i za vikend uglavnom provodi u igranju lopte sa ostalom djecom iz mahale. Bila je to mahala radnika u obližnjoj industrijskoj zoni. Svaka kuća sa troje i više djece. Do sumraka bismo trčali za loptom i vraćali se kućama prljavi i premoreni tek nakon prijetnji naših majki.
Bilo je to vrijeme kada nam u prvom planu nije bila politika već sport, pa su i odrasli članovi domaćinstva tog doba na televiziji pratili uglavnom sportski program: od fudbala do Igara bez granica.
Plodonosan život prožet izazovima
Dječija mašta povezana sa ljubavi prema fudbalu bila je dobitna kombinacija kojom je Čedo Vuković ušao u domove širom Jugoslavije i u srca bar 20 generacija djece koje su imale tu sreću da spomenuta knjiga bude u lektiri.
Kada je u pitanju ličnost autora, saznaćete da je Čedo Vuković imao dug i plodonosan život prožet mnogim izazovima. Rodio se 28. septembra 1920. godine u selu Đulići kod Andrijevice, na sjeveru Crne Gore. Početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane. Poslije rata se nastanio u Beogradu u kojem ostaje do 1953. godine kada se vraća u Crnu Goru.
Kada su u pitanju Vukovićevi književni počeci, oni su vezani takođe za Beograd, gdje je objavio svoj prvi roman za djecu Vitorog 1948. godine.
Za života je objavio romane i priče i za odrasle, bavio se proučavanjem kulturne istorije Crne Gore i obavljao niz značajnih funkcija u zemlji. Bio je između ostalog, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, dobitnik nagrade AVNOJ-a, dobitnik Trinaestojulske nagrade i mnogih drugih nagrada i priznanja. Umro je u Budvi 2014. godine, a povodom 100 godina od njegovog rođenja Pošta Crne Gore je objavila prigodnu poštansku marku.
Iako svestran autor, posebno je ostao upamćen kao pisac za djecu. Pored knjige Tim Lavlje srce za djecu je objavio još i Svemoguće oko, Halo nebo, Letjelica profesora Bistrouma.
Nakon ove knjige pročitao sam i ostale Vukovićeve knjige namijenjene djeci. “Ozbiljnog” Vukovića, onog koji piše o ratnoj stvarnosti, istorijskim prekretnicama koje melju običnog čovjeka, moralnim dilemama, upoznaću tek kada i sam postanem “ozbiljan”.
Bio je to potpuno drugi čovjek, stranac Vukoviću koji je napisao onako divne knjige za djecu, iako se rodilo o kvalitetnoj književnosti. A onda shvatiš da je život sam po sebi težak, a da je još teži ako ubijemo dijete u sebi. Kao neko ko je nosio pušku i vidio toliko smrti, koji je kao dijete preživio “gladne godine”, vjerujem da mu je prijeko bio potreban neki svijet u kojem bi makar na trenutak ostavio breme onih ružnih sjećanja. A to je bio svijet dječije književnosti. Kao da je i sam pisac u onom što je pisao za najmlađe tražio privremni bijeg od svjesnosti preživljenog i stvarnosti koja u ratnim i poratnim godinama je bila sve samo ne idilična.
Neko drugo djetinjstvo
Kakvo god bilo, djetinjstvo je naivno i bezbrižno. Još ne znamo mračnu stranu čovjekove prirode. Ne nosimo teret obaveza i daleko smo od svjesnosti prolaznosti i smrti. Mislimo da će sunce uvijek sijati i da je odrastanje nešto što je daleko, daleko…
Možda su danas djetinjstva drugačija, ne znam, ali odrastati krajem ‘80-ih je još uvijek bilo lijepo i bezbrižno. “Školski program”, “Opstanak”, “Muzički tobogan”… je ono što smo gledali na televiziji. U školi smo učili o prirodi i društvu, išli na izlete na Crno i Biogradsko jezero i da – čitali smo knjige. Za razliku od raznih video igrica danas, nama su pokretači bujne dječije mašte bile knjige. Jedna od takvih je, kao što rekoh, bila i Tim Lavlje srce Čede Vukovića.
Iskreno, bilo je to i vrijeme u kojem su, bar je meni tada bio takav osjećaj, mašta i stvarnost bili isto lijepi. Stvarnost je ta, lišena zgađenosti svijeta odraslih, koja je davala krila mašti u kojoj je moguće sve, pa naravno i razgovarati sa životinjama i organizovati ih u fudbalsku ekipu. Naravno, kako starimo, svijet djetinjstva nam postaje sve bajkovitiji i skloni smo da ga idealiziramo. Ipak vjerujem da je to bilo neko srećnije vrijeme nego ovo danas. Sa puno manje mržnje i zavisti, a sa puno više ljubavi i solidarnosti. Naravno, i društveni uzori su bili drugačiji. I sve skupa je to činilo da moje djetinjstvo, kao i djetinjstvo većine tog vremena, ima puno srećnih i idiličnih momenata. Djelić toga nam je svojim knjigama omogućio svakako i Čedo Vuković.
Neko je davno rekao da su posebni ljudi oni koji mogu obradovati dijete. Jer kod djece nema foliranja, ona brzo prokljuve lažnjaka. Čedo Vuković je raspirivao našu dječačku maštu i učio nas kroz svoje knjige pravim vrijednostima. Naravno, ovo drugo sam skapirao puno kasnije.
I još nešto, što mu ja i mnoge generacije dugujemo: naučio nas je tajnu da nikada do kraja ne odrastemo. Onaj koji je izgubio potpuno dijete u sebi, još za života je ugasio onu magiju koja olakšava ovu prolaznu i banalnu svakodnevnicu. Naučio nas je da se do posljednjeg daha svemu treba radovati kao dijete koje se upravo susrelo sa novom igračkom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.