Stigao sam u Amsterdam poslije provedenog velikog dijela ljeta na našim prostorima. Nakon izlaska iz aviona, požurio sam na voz, a iz voza odmah na ručak u obližnji turski restoran. Gladne oči su me nagovorile da naručim dvije porcije različitih jela, tursko jelo imam bayildi, te nekakav juneći but s rižom, uz zamisao da ću jednu porciju ponijeti kući. Nažalost, pojeo sam sve, a onda mi je cijeli dan bilo loše jer sam se u posljednjih mjesec dana odvikao od masne restoranske hrane. Dalmacija me dobro pazila ribom, morskim plodovima, povrćem i drugom laganom, zdravijom hranom, a u te tri sedmice izgubio sam i nekoliko kilograma.
Nakon ručka sam ušao u supermarket… i malo je reći da sam bio zatečen cijenama. Neke stvari su po 20 do 50 posto skuplje nego prije ljeta, a kvalitet nije porastao; štaviše, u nekim proizvodima se srozao. Kupio sam šta mi je bilo hitno potrebno, i primijetio da ni POS aparat nije zatražio pin, iako sam potrošio veću cifru od uobičajenog iznosa bez pina. Biće da i banke prate inflaciju, te da sada i preko 75 eura možete platiti bez ukucavanja pin koda.
Otkako sam doselio u Holandiju, imam problem s kilogramima. Manje izlazim, i samim tim se manje krećem, a fudbalski tim u kom sam igrao se tokom pandemije raspao. Ljeta i zime provodim na Balkanu, na jesen pada dosadna kiša od koje čovjek ne može ni prošetati, a na proljeće me polenska alergija doslovno onesposobi za funkcionisanje, tako da većinu vremena provodim u stanu ili kancelariji. Nije ni čudno što sam za 13 godina dobio 35 kilograma, a kad kažem da sam se uglavnom hranio nezdravo, pravo je čudo da taj broj nije i veći od trenutnih 120. Na moju visinu od 182 centimetra to je nekih 40-ak kilograma viška.
Od ozbiljnije bolesti me spasilo valjda što nikad nisam pušio i pio, bavio sam se sportom sve donedavno, a i danas mogu bez problema proći turu od 100 kilometara biciklom. Kroz sve ove godine sam dvaput uspio smršati i oba puta sam nakon nekoliko mjeseci vratio sve te kilograme. Mogu slobodno reći da sam isključivi krivac bio samo ja, i niko drugi, a posebno ne neki vanjski faktori. Dijete koje sam držao su bile sjajne i nisu bile nezdrave.
‘Probušiti kašiku’
Nakon što sam dobio pupčanu herniju, doktorica mi je rekla da se to lako operiše, ali da ne želi to raditi dok ne smršam. Prolazili su tako mjeseci, a ja se nisam mogao natjerati da probušim kašiku. Uvijek bih našao neki izgovor, od čega su neki bili realni, a neki baš i ne. Sada sam definitivno odlučio da je vrijeme posvetiti se sebi, tako da ovaj tekst pišem u nadi da će me biti stid ukoliko zaista ne bude tako.
Na odmoru sam se hranio prilično zdravo, s izuzetkom doručka koji je uglavnom sadržao slatko tijesto, ali sam i pored toga uspio malčice smršati. Ipak, uvidio sam da je zdrava ishrana prilično skupa, te da će mi biti potrebno barem duplo više para za hranu nego što je to inače slučaj.
Prvi korak koji sam učinio je da sam počeo više hodati. Sve što bih inače radio autom, uradio sam pješke i sada dnevno prelazim oko 10.000 koraka, iako je cilj barem 30 do 50 posto više od toga. Zatim sam uplatio profil na stranici koja nudi tabelarni prikaz svega što dnevno jedete, a na svom profilu sakupljate bodove u skladu s nutritivnim vrijednostima, brojem kalorija, količinom šećera itd. Cilj je da ne budete gladni, da se ničega potpuno ne odreknete, ali da polako promijenite životni stil, te da vam mjera ne bude cijela čokolada uz kafu, nego samo jedan red, a kasnije i manje od toga.
Silno sam se obradovao kad sam vidio da postoji i aplikacija za mobitel koja u Holandiji radi na principu da s njom čak možete skenirati proizvode u supermarketima, a ona će vam odmah reći koliko bodova šta nosi.
Neograničeno voće i povrće
Dobio sam 50 bodova dnevno za početak, a većina voća i povrća ne nose nijedan bod. Zvuči čudno, ali osobe od preko 100 kilograma se neće udebljati ni od banana, a ni od špinata ili tikve. Slično je i sa bijelim mesom i određenim ribama, ali u tom slučaju se mora mjeriti masnoća, što je prilično zahtjevan proces, s obzirom da ulje ide na kašiku, a ne otprilike, kako bi moja mama pomastila tavu sa dva decilitra, uz riječi kako patlidžan ne valja ako nije mastan. E, pa neću ga onda ni jesti.
Aplikacija vas svake sedmice pita koliko imate kilograma, te eventualno dodijeli nove bodove ukoliko imate fizičku aktivnost, odnosno smanji dnevni unos ukoliko ste smršali. Bitno je svaki obrok upisati, popiti minimalno dva litra vode dnevno, te biti vrlo precizan u mjerenjima, pogotovo kada unosite stvari s velikim brojem bodova, poput ulja, slatkiša, paste i sl. Već prvih dana sam se osjećao bolje, ali posebna euforija će nastati kad na vagi vidim napredak.
Zatim sam se ozbiljno počeo pitati koliko košta zdrava ishrana. Po podacima holandskog Centralnog statističkog biroa, jedna od pet osoba koje žele zdravije jesti ne može to sebi priuštiti, a ako pretpostavimo da većina ljudi želi jesti zdravo, radi se o milionima ljudi samo u ovom dijelu svijeta. To me sve podsjetilo na posjetu američkih kolega sestrinske firme u kojoj sam radio. Kada su došli da rade u Evropi, od njih osmero, nijedna osoba nije bila mršavija od mene, a kada sam proljetos ušao u Walmart u gradu Seattle, primijetio sam pakovanja pomfrita od čak 20 kilograma. Red ispred mene je bio pun ljudi koji su mnogo deblji, te sam se sa svojih 125 kilograma osjećao vrlo ugodno. Posebno oduševljenje sam doživio u prodavnici moje omiljene marke, uvidjevši da su modeli pravljeni za veće ljude – i da ništa nije slim fit.
Nedostižno srednjoj klasi
Ipak, u SAD-u je zdrava prehrana itekako odvojena od nezdrave i potrebno ju je mnogo više platiti. Postoje čitavi lanci supermarketa u kojima su zdravije namirnice, ali u njih ulazi samo elita, jer je čak i srednjoj klasi tako nešto nedostižno. Nažalost, gotovo i da nema više porodica poput recimo Simpsonovih, gdje Homer kao običan radnik izdržava ženu, troje djece, kuću i dva automobila.
Holandija je malo odmakla od toga, ali je primjetno kako većina namirnica nema okus kakav biste željeli da ima. Po ukusne i zdrave stvari je potrebno otići u kupovinu kod ljudi sa sela, te se tamo opskrbiti jajima, mlijekom ili mesom. Druga opcija je kupiti hranu u tzv. bio radnjama.
U posljednjih nekoliko godina u Holandiji ima mnogo aplikacija preko kojih možete naručiti zdravu hranu, ali tu recimo komad orade od 300 grama košta sedam, a 250 grama stejka desetak eura. Voće i povrće je takođe mnogo skuplje nego u običnim supermarketima, ali barem ima okus na kakav smo mi na Balkanu navikli. Obično po povratku u Holandiju padnem u teški očaj jer zaboravim da piletina nema okus piletine, te da mi za riblji obrok treba 30 eura ako ga pravim kod kuće. Četveročlana porodica bi po ovim cijenama mjesečno morala izdvojiti 600-700 eura samo za meso ili ribu, a kad još dodamo priloge, doručak, treći obrok, i druge osnovne namirnice, lako ćemo doći do cifre od preko 1.500 eura samo za hranu.
Ako dvoje u porodici radi i imaju medijalnu platu od 2.400 eura neto, teško da će moći priuštiti zdravu hranu svakim danom, jer dok plate stanarinu ili ratu kredita, i režije i vrtić, ostaće im vrlo malo za hranu, a kad na to dodamo i druge troškove, teško je sve ukalkulisati. Ljudi s minimalnim platama, ili u porodicama gdje radi samo jedan član, mogu o tome sanjati, pa će se i oni opskrbljivati u jeftinijim prodavnicama i kupovati naveliko.
Kupovati dostupno i svježe
Ipak, zdravlje je jeftinije kada ga unosite kroz hranu. Moj rođak koji živi u Seattleu, na pomen kako je baš nenormalno dati 50 dolara za kilogram lososa, kaže kako je taj losos mnogo jeftiniji nego američki doktori.
Teško je reći šta bi ko trebalo da jede jer to zavisi od mnogo faktora, a posebno ukusa onog koji to bira. Način na koji je moguće pronaći i malo jeftiniju, a zdraviju prehranu, je taj što ćemo kupovati ono što je u tom trenutku dostupno i svježe. Sezonski se tako na jesen možemo hraniti tikvom, krompirom, jabukama…Piletina, puretina i druga mesa su obično jeftiniji kada kupujemo naveliko i zaledimo ih.
Bitno je planirati obroke, ali tako da se zaista držimo tog plana. Iako izgleda kao trošenje mnogo vremena i energije, brzo se čovjek navikne na nešto što je bolje. Vegetarijanci i vegani će potrošiti još više novaca da se zdravo hrane, ali to je već posebna tema o kojoj se takođe može naširoko diskutovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.