Mnogo puta sam, pišući blog tekstove, poredio situacije na Zapadu i Balkanu. Nekima sam već i dosadio, posebno onima koji generalno ne vole dijasporu, jer možda izgleda kako izmišljam toplu vodu, govoreći kako se to i to radi u Holandiji ili Njemačkoj. Ipak, u mnogim slučajevima je to neizbježno, i to isključivo zato što uvijek možemo kopirati dobre prakse iz drugih zemalja, te umjesto na svojim, učiti na tuđim greškama.
Ovog puta se bavim radnom nedjeljom. Kada sam stigao u Holandiju 2011. godine, rijetko šta se moglo kupiti na ovaj dan, čak i u Amsterdamu. Nijedan supermarket nije radio, pa ni oni u centru grada. Mislio sam da ću barem hljeb i mlijeko moći naći kod lokalnih Turaka i Marokanaca, ali ni to nije bilo moguće. Sve osim hitnih službi je bilo nedostupno, a radnike tih službi niko nije pitao žele li oni raditi nedjeljom. Policajci, vatrogasci, medicinari, ugostitelji, turistički radnici, noćni čuvari i svi ostali koji su morali biti na radnom mjestu, jednostavno su bili tu, jer eto, to su poslovi koji se rade svakim danom. Tada sam se prvi put upitao zašto bi radnici u supermarketima bili bolji od policajaca ili doktora, i nisu li svi oni zaslužili da s familijom provode neradne dane ili praznike.
Kada se otvori ova tema, od rada nedjeljom se uglavnom štite radnici iz prodavnica, ali nikako i sve ove gore nabrojane skupine. Djeca vatrogasca se jednostavno moraju navići da je tata na poslu svakog drugo vikenda, i da ga jednostavno nema. Djeca doktora znaju da njihovi mama ili tata rade humane poslove, pa su samim tim izloženi ne samo radu nedjeljom, nego i noćnim smjenama, gdje ponekad 24 sata ne izlaze iz službe.
Nedjelja plaćena duplo
Jedan od mojih studentskih poslova bio je baš u supermarketu. Pola godine nakon što sam se zaposlio, najveći holandski lanac je počeo raditi i nedjeljom u određenim dijelovima grada. Pošto nisam znao holandski, jedino su mi mogli povjeriti slaganje polica, a čim sam ga malo naučio, postao sam team lider i dodijeljena mi je uloga da pravim raspored. Bio sam jedini koji je znao uslišiti želje radnika, i uvijek imati rezervu, a onda sam zaključio da mogu i sebe staviti da radim kad god hoću. Ugovor mi je bio na 12 sati sedmično, od čega sam devet sati nedjeljom nadgledao druge i lijepio naljepnice na proizvode koji ubrzo ističu, a tri sata sam ponedjeljkom pravio raspored za naredne dane. Bio sam plaćen kao da radim 21 sat, i s obzirom koliko je to bilo malo posla, dobijao sam solidnu platu, tako da mi je taj poslodavac, unatoč mojim diplomama i prekvalifikovanošću, ostao u lijepom sjećanju.
Godinama poslije toga sam pratio kako se sve više i više prodavnica, supermarketa, butika i tržnih centara otvara nedjeljom. Pored toga, produžavalo se i radno vrijeme, pa se od 2011. godine, kada je sve već bilo zatvoreno oko 18 sati, došlo do toga da danas gotovo sve radi do 22.
Pred pandemiju sam se iznenadio, jer sam shvatio da će moj omiljeni supermarket, u kojem sam i sam radio, raditi i za Božić. Budući da živim u getu, shvatio sam da to nije tako čudno jer su svakako skoro svi radnici muslimani. Radilo se i za Uskrs, ali i na ostale praznike, a radnici su bili plaćeni od 250 do 300 posto. Pitao sam se ima li ta firma ikakvu računicu, ali sam shvatio da se, osim ponašanja potrošača koje oni ne žele mijenjati, tu radi i o povjerenju. To mi je potvrdio i jedan od menadžera, kojem je na radionicama rečeno kako menadžment želi navići ljude da su oni jednostavno uvijek tu, dostupni za potrošače, i da se na njih može računati.
Pošto većinom na tim mjestima rade mladi ljudi, bila je prava borba ko će dobiti da radi nedjelju i praznik, a to sam osjetio i dok sam pravio raspored, pa sam onda morao obećavati da, ako ih ne stavim narednu nedjelju, moći će računati onu nakon nje. U mojim smjenama se nedjeljom nikad niko nije razbolio, i svi su nasmijani dolazili na posao.
Za praznike i slobodan dan
Nakon što sam završio magisterij, počeo sam raditi u pozivnom centru za podršku korisnicima. Tu mi je čak u ugovoru pisalo da nemam pravo na vikend i praznike, te da ću zauzvrat dobiti duplu dnevnicu, a za praznike i slobodan dan. Dakle, nije se više radilo samo o bolje plaćenoj nedjelji, nego je tu sad ulazila i subota. Holandske praznike svakako nisam slavio, tako da bih u toku godine nakupio dodatnih deset dana odmora, što bih pretvorio u dvije kvalitetne sedmice. Ugovori su bili na 40 sati sedmično, tako da su se podrazumijevala u prosjeku dva slobodna dana.
Nakon nekog vremena sam promijenio ugovor i počeo raditi svaki vikend i ponedjeljkom. Za tri dana rada sam imao platu kao neko ko radi pet dana, a uvijek su me kačila i dva dana Uskrsa i dva dana praznika Duhovi. Tu i tamo bi se nakupio i neki Božić koji bih uskočio za kolege, pa bih opet imao dvije sedmice dodatnog odmora, s tim da je sada uzimanje jedne sedmice podrazumijevalo 11 slobodnih dana uzastopno. Nikad se ne bih požalio na takvo što. Jednostavno mi je bilo normalno da, ukoliko neko već želi da radi vikendima, da mu se to i omogući, uz normalan raspored i adekvatnu isplatu, a bio sam svjedok na svim mjestima gdje sam radio, da ljudi vrlo rado rade nedjeljom jer je više plaćena.
Nažalost, kod nas se često krše osnovni zakoni, tako da ukoliko ne radite u javnoj ustanovi, velika je mogućnost da će se vaša nedjelja prikriti, a da ćete imati samo jedan slobodan dan, nekad čak i svake dvije sedmice. Slično je u svim zemljama regiona, tako da vrlo često viđamo da radnici u supermarketima rade šest dana po osam ili devet sati, umjesto pet dana po osam, ili šest dana po šest sati, kako im u ugovorima uglavnom i stoji.
Ovih dana se i u Bosni i Hercegovini priča o zabrani rada nedjeljom. Užasavam se bilo kakve zabrane, a posebno zabrane da se radi. U Hrvatskoj se neuspješno pokušavalo, a od 1. jula je ponovno na snazi zakon koji dozvoljava rad samo određen broj nedjelja u godini. Slovenci su bili prilično složni, i izglasali su zabranu velikom većinom, tako da su kod njih prodavnice puste, baš kao u Austriji ili Njemačkoj. Razni su motivi za zabranu, nekima je to dan odmora, a nekima briga za radnike.
Nije tajna da zabranu nedjeljom podržava i crkva, i mnogi drugi konzervativni krugovi, dok bh. političari navode kako nije bilo održivo obezbijediti da se trenutni zakoni provode, tako da je zabrana logično rješenje. Dakle, koliko sam shvatio, ne možemo natjerati inspekcije da rade, ne možemo natjerati poslodavce da radnike pošteno i duplo plate, pa ćemo se odlučiti na zabranu. Iako ima i onih koji žele raditi nedjeljom, koji drugim danima imaju druge obaveze, možda i druge poslove, njih ćemo spriječiti u tome. Fan shop mog omiljenog kluba će biti zatvoren ako utakmica pada na nedjelju, a turističkim radnicima će biti uskraćeno da vikendom prodaju suvenire, hranu, piće itd. I sve to jer se ne možemo izboriti da natjeramo privatnike da poštuju zakon.
Kako nekome zabraniti da radi?
Sličan primjer sam vidio u Trondheimu prije deset godina. Prvi komšija mojih rođaka je norveški Afganistanac i on je sam sa svojom porodicom držao supermarket. Vremenom ga je proširio i tražio je duže radno vrijeme. Nakon što mu je odbijeno, završio je na sudu, tužeći najprije grad, a potom i državu. Dobio je slučaj, i sada je jedini koji je otvoren od 7 do 24 i to svakim danom. Pravo na rad je pobijedilo svaku zabranu, i jednostavno nije bilo argumenta da mu se to zabrani, a dokazao je da će uvijek više plaćati ljude koje zaposli. Danas je to prodavnica u kojoj možete naći sve, od igle do lokomotive, i nema stanovnika Trondheima koji nije čuo za Bunpriss.
Ukoliko ipak podržimo zabranu, siguran sam da će mnogi otići na sud. U Hrvatskoj je Ustavni sud nekoliko puta obarao zakon, a velika je vjerovatnoća da će se to desiti i u Bosni i Hercegovini, posebno jer se zakon priprema samo u entitetu Federacija BiH. Interesantno će biti pratiti dešavanja u Sarajevu jer će se u susjednom Istočnom Sarajevu moći nabaviti sve, ali i zapaliti cigara u kafiću, dok to u Kantonu Sarajevo neće biti moguće.
Pritom se i dalje niko neće obazirati na grupe radnika koji moraju raditi, jer eto njihovo radno mjesto podrazumijeva rad svakim danom. Ako policajac, doktor, medicinska sestra ili vatrogasac mogu biti odvojeni od porodice, i ako su znali da njihovo radno mjesto nema radno vrijeme, zašto se to ne bi odnosilo i na druge djelatnosti? Ko želi, neka radi, samo neka ga se adekvatno plati, te eventualno nagradi slobodnim danom, uz raspored koji je razuman. Sve ostalo je vjerovatno neustavno jer braniti nekome da radi, posebno vlasniku nekog biznisa, ne zvuči nimalo logično.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.