Za sve filmofile, koji su odrastali u skučenim bosanskim poslijeratnim godinama, Sarajevo Film Festival bio je važno odredište. Prije razvoja interneta i streaming platformi, u vrijeme kada je VHS stidljivo bio zamjenjivan CD-ovima, a kino mreža bila još uvijek razorena i neobnovljena, Festival je bio jedino mjesto gdje su se mogli gledati filmovi koje nije bilo lako ili je bilo nemoguće pogledati. Sarajevo Film Festival bio je jedini način da se upoznate ne samo sa onim što je bilo recentno i aktuelno u kinematografiji nego i da dopunite znanje iz historije filma, ali na živ i neposredan način – gledanjem filmova.
Posao novinara, zbog svojih filmofilskih sklonosti, u prvim godinama profesionalnog novinarskog angažmana podrazumijevao je i izvještavanje sa Sarajevo Film Festivala, ali ne kao puko pisanje kratkih vijesti nego odmah preuzimanje malo složenijih i zahtjevnijih zadataka. Najzanimljiviji su svakako bili oni koji su podrazumjevali upoznavanje sa gostima festivala, a pripreme za intervje ili razgovore nerijetko su bili mnogo više od uobičajene novinarske pripreme. Zapravo, kada filmofil dobije zadatak, recimo, intervjuisati Branka Lustiga onda se pod pripremom podrazumijeva ne samo iznalaženje podataka nego ono Andrićevsko brisanje znanja, jer vremena u medijskom prostoru uvijek je manje nego bi to neko zaluđen filmom želio posjedovati.
Ne spominjem slučajno Branka Lustiga, činim to namjerno i sa razlogom, jer vrijeme koje sam s tim osebujnim i pitoresknim čovjekom proveo tokom jedne njegove posjete festivalu mnogo je više od običnog profesionalnog novinarskog zadatka.
Sreo sam ga sasvim slučajno, jedno jutro, ispred sarajevskog Doma armije, gdje mu je obezbjeđenje pokušalo onemogućiti ulazak jer nije nosio službenu festivalsku akreditaciju. Snašao sam se brzo i velikog Branka Lustiga „uveo“ u salu gdje su se nalazili press centar i druge administrativne službe, a sve pokazujući svoju novinarsku akreditaciju i objašnjavajući kako nam je prostor potreban kako bismo obavili „neki novinarski posao“. Nije se ljutio na previše revnosno obezbjeđenje, više je bio kivan na sebe što je zaboravio dokument objašnjavajući mi kako su u El Eju (Los Angelesu, koji je on uvijek spominjao samo po toj čuvenoj kratici) i stotinu puta gori i strožiji.
Shoa i Anthony Hopkins
Ta sitna i gotovo nebitna gesta izgleda da me je učnila nekako simpatičnim u njegovim očima i poslije me je, istog dana, tokom slučajnog susreta, pozvao da sjedimo na piću, što sam, naravno, prihvatio sa velikom radošću. Upoznavanje je bilo daleko od formalnog, a razgovor je bio otvoren, iskren i prijateljski. Njemu je očito počelo pomalo i laskati da se za sve što je radio u filmu interesira neko ko je filmofil i bio je velikodušno razgovorljiv. Pričao je o nekim detaljima sa snimanja filmova koje smo obožavali, govorio je razlikama u načinu rada između Stevena Spielberga i Ridleya Scotta, o anegdotama sa filmskih setova o Jugoslaviji i Hollywoodu. Dobro se sjećam da sam upravo iz Lustigovih usta prvi put čuo imenicu Shoa, a o holokaustu je pričao otvoreno i samosvjesno.
Jedan detalj iz tih druženja sa Brankom Lustigom neću nikada zaboraviti. Zapravo, dva, ako ćemo biti precizni, ali spojena u jednu snažnu uspomenu koja na najslikovitiji način opisuje žilavost i snagu tog čovjeka. Razgovarajući o Spielbergovom filmu Schindlerova lista Lustig mi je otkrio da je režiser scenu u kojoj se djeca u Auschwitzu, bježeći od nacističke racije, kriju u fekalijama kolektivnog WC-a zapravo scena koja je u film ubačena na njegov nagovor. To je bilo njegovo lično iskustvo. Branko Lustig se kao dijete, u Auschwitzu, jednom prilikom, zajedno sa drugom djecom, krio u fekalijama ostalih logoraša bježeći od logorskih čuvara. Nakon tog šokantnog otkrića šutjeli smo nekoliko minuta, a onda je Branko zavrnuo rukav na košulji i pokazao istetoviran logoraški broj na unutrašnjoj strani svoje podlaktice. Bilo je to jezivo za vidjeti, tu izblijedjelu cifru koja je bila materijalni trag najvećeg zločina u historiji čovječanstva. Kada je vidio moju zaprepaštenost dobroćudno se nasmijao i rekao da ovaj broj zna na pamet.
Poslije smo pričali o historiji jevrejskog naroda, jugoslovenskom filmu, o Anthony Hopkinsu s kojim je sarađivao na snimanju Scottovog filma Hanibal, ali nikada više nismo pominjali holokaust i Auschwitz. Dobro pamtim, ne znam zašto mi je to još uvijek važno, kako je govorio da je Anthony Hopkins „veliki gopodin“ i da je s njim često doručkovao, ili ručao, ili večerao i da su u nekoliko navrata pili crno vino.
Sarajevska hagada
Iz tih razgovora sa Brankom Lustigom izrodila se ideja, njegova naravno, da se snimi dokumentarni film o Sarajevskoj hagadi, ali tek sam godinama kasnije, kada je bilo dobro prekasno, shvatio da je to govorio kao prijedlog za zajedničku saradnju. Šta je tačno imao na umu ne znam ni danas, jer mene su interesirale neke druge stvari, život konkretno, gledanje filmova, neke mladalačke groznice i snovi. Poslije, kada sam tu epizodu iz zajedničkih druženja pričao ljudima, najviše piscima, govorili su da sam se trebao više obazirati na poslovne aspekte onoga šta je govorio, ali mene je tada više interesovalo šta ima reći o svojim saradnjama sa režiserima i glumcima s kojima je sarađivao.
Da ovo ne bi bila priča samo o Branku Lustigu pomenuću jedan neformalni noćni razgovor sa unukom jednog od braće Warner, ljudi koji su početkom prošlog vijeka osnovali i vodili vjerovatno najmoćniji hollywoodski studio Warner Bros. Sve se dešavalo nakon neke od noćnih projekcija u ljetnom kinu Vatrogasac. Dotični je bio nezavisni producent i otkrivao je, nama koji smo slušali, kako filmski svijet izgleda „na terenu“, dakle na mjestima gdje se filmovi proizvode. Iz tog razgovora sam zapamtio samo jedan njegov savjet koji je glasio da nije bitan hard work (naporan rad), to je nešto što se podrazumijeva, najbitniji za uspjeh u filmskom biznisu, a valjda i u svakom drugom, je smart work (raditi pametno).
Od tada, interesovanja za film su mi se promijenila, novinarstvo kojim se bavim sada je drugačije, teme u publicistici koje profesionalno obrađujem nemaju gotovo nikakvog izravnog doticaja sa filmskom umjetnošću. Posljednjih godina sam na festival išao kao „civil“, što nije nimalo loše, ali radna groznica od prije 15-ak godina ostaje nešto što ću pamtiti kao sweet memory vjerovatno cijeloga života.