Kad sam 2011. godine stigao u Amsterdam, u roku od 10 dana sam imao dva posla. Jedan od tih poslova bio je u irskom pubu, čiji je vlasnik bio samac iz Belfasta, tipičnog irskog imena Seamus. Uz studij sam tu proveo radeći godinu dana, a Seamusu je to bila posljednja godina u Amsterdamu. Nakon 17 godina se odlučio penzionisati i preseliti u Moville, gradić u Republici Irskoj koji simbolično gleda na Sjevernu Irsku.
Kao i mnogi Irci iz Belfasta, Seamus nije oduševljen idejom da Sjeverna Irska ne pripada Irskoj, pa je u mladosti prošao svašta u toj borbi. Nije mnogo pričao o tome, ali jednom prilikom mi je poklonio upaljač na kom je pisalo Sinn Fein, što je ime pokreta za ujedinjenje Irske, a pričao mi je i kako je ‘80-ih živio u Libiji i predavao engleski. Imao je i nekoliko fotografija s Gaddafijem, tako da nisam baš vjerovao u priču o predavanju engleskog.
Kada se 2012. godine odlučio vratiti u Irsku, rekao mi je kako za 17 godina života u Holandiji nije stekao nijednog prijatelja i da se već odavno osjeća usamljeno. Na to je dodao da su i oni holandski poznanici s kojima je često u kontaktu, a bilo ih je mnogo s obzirom da je držao veliki pub na jednom od glavnih trgova, često usamljeni.
Takvih sam ljudi za tih godinu dana i tri smjene sedmično sreo stotine. Dođu sami u pub, naruče pint piva i nešto žestoko, pa onda razglabaju teme s ostalim poznanicima. Prijatelja nemaju, nego se godinama viđaju s istim ljudima o kojima ne znaju mnogo i na koje ne mogu računati. Interesantno je da su to mahom bili obrazovani ljudi, s odličnim poslovima, pa su samim tim i mogli mnogo trošiti. Katkad bih se upustio u slušanje tih životnih priča, i većinom su bili samci.
I sam Seamus za tih godinu dana, a i kasnije, nikad nije spomenuo nikoga od familije, pa sam imao osjećaj da nema ni kučeta, ni mačeta. I danas se ponekad čujemo. Kaže da je sretan otkako se vratio i da se osjeća manje usamljeno, jer u Irskoj ima prijatelje.
Mjesecima ne progovoriti ni riječ s nekim
Usamljenost je ogroman problem zapadnih zemalja, posebno kod starijih generacija. Ono što je kod nas još nekako sramota, mada se i taj tabu polako razbija, jeste da roditelji završe u domu za starija lica. To je u kapitalizmu odavno normalno i zbog toga se kao strana radna snaga najviše traže njegovatelji i medicinski tehničari. Ljudi u ’40-im ili ’50-im godinama jednostavno nemaju vremena brinuti o starijim roditeljima, a u svim bogatijim zapadnim zemljama je često slučaj da uopšte i ne žive u istom gradu jer ih je posao odveo negdje drugo. Tako se dešava, a to mi priča jedan drug koji u Berlinu godinama radi kao njegovatelj, da siroti starci mjesecima ne progovore ni s kim, osim s osobljem doma. Niko ih ne posjećuje, niti pita za njih. Oni koji nemaju nekretninu posebno nikoga ne interesuju jer njihova djeca nemaju šta ni naslijediti.
Osim toga, u šoku me ostavila činjenica da u nedostatku njegovatelja domovi angažuju robote koji pomažu u komunikaciji s penzionerima. Deutsche Welle piše da ovi roboti, zasnovani na umjetnoj inteligenciji, mogu igrati bingo i imati osnovnu komunikaciju sa starijima. Kada sam tu vijest pokazao svojim starijim članovima familije, svi su bili zgroženi, a neki su mi rekli i da ugasim prilog jer ga ne žele odgledati do kraja. I j sam se zapitao šta natjera te ljude da ipak žele igrati bingo s robotom pod stare dane. Iako mi to toliko grozno zvuči da mi se plače, vjerujem da tu ima i otvorenijih duša od mene, koje će pružiti šansu tehnologiji da ih oraspoloži.
Robot koji ide na školski čas
Za razliku od Njemačke, u Holandiji se nisam susretao s robotima koji prave društvo, ali sam nedavno upoznao jednog koji može otići na školski čas umjesto djeteta. Jedna norveška firma je u saradnji s holandskom vladom razvila AV1, robota koji pomaže djeci koja su zbog bolesti dugo odsutna iz škole. Dijete se jednostavno priključi dok je AV1 u učionici i dok djeluje umjesto njih, a preko njega se dijete može javiti za riječ, razgovarati s prijateljima, pa čak i šaptati. Jedino nedostaje fizički kontakt, a to je nešto što nedostaje svima, bez obzira na dob.
Daisy Hatusupy, volonterka u jednom od amsterdamskih domova za starija lica, kaže da se ljudi najviše otvore kada ostvare fizički kontakt, bila to masaža, šišanje, manikiranje ili nešto drugo. Ona kaže za Het Parool kako pokušava pronaći ljude voljne da ih obuči masaži, kako bi i drugi pružili fizički kontakt starijima, te dodaje da svaka vrsta usamljenosti zahtijeva drugačiji pristup. Po njenim riječima, postoji 13 vrsta usamljenosti i ne može postojati isti pristup kada neko pati od interpersonalne ili društvene usamljenosti. Nije isto kada vam neko nedostaje ili kada mjesecima ne progovorite riječ ni s kim.
Theo van Tilburg, istraživač na amsterdamskom Slobodnom univerzitetu (Vrije Universiteit), u jednom od svojih naučnih radova navodi kako je problem usamljenosti u Holandiji potcijenjen, te da je usamljenost mnogo učestalija nego u istočnim ili južnim dijelovima Evrope. Po njegovim riječima, vrlo je važno isticati ovaj problem i što prije se početi boriti protiv usamljenosti.
Čini se i da država polako postaje svjesna ovog problema, posebno nakon što su izašli postpandemijski izvještaji u kojima se govori kako se usamljenost čak i udvostručila unutar nekih društvenih grupa. Dutch Review piše kako se gotovo pola ljudi ponekad u Holandiji osjeća usamljeno. Često ili uvijek se osjeća usamljeno čak 1,3 miliona ljudi. Zbog toga je izdvojeno 40 miliona eura samo prošle godine kako bi se u narednim godinama organizovali lokalni projekti u kojima bi ljudi jedni drugima bili veća podrška. Pritom je potrebno razjasniti razliku između usamljenosti i samoće jer je samoća često izbor, kada ljudi namjerno ostaju sa svojim mislima i posvećeni sebi. Glavna razlika je da se kod usamljenosti osjećamo izolovano, dok to sa samoćom nije slučaj.
Korelacija između usamljenosti i nivoa kapitalizma
Sve ovo mi nekako govori kako postoji korelacija između nivoa usamljenosti i nivoa kapitalizma. Van Tilburg je čak sproveo istraživanje i u Kanadi, zemlji gdje je kapitalizam mnogo duže prisutan, te zaključio da je emocionalna usamljenost prisutnija u Manitobi nego u Holandiji i Toscani.
Nisam ekspert za ovu temu, ali mogu reći da sam u javnom kanadskom i američkom prijevozu sreo mnogo više izgubljenih duša, narkomana, beskućnika i ljudi sličnih sudbina nego što sam to ikad vidio u Evropi. Najmanje takvih slučajeva sam sretao u slavenskim zemljama. Pored toga, postoje i kulturološke razlike, gdje je tradicija familijarnih odnosa mnogo prisutnija u, recimo, Italiji ili Španiji nego u skandinavskim zemljama. Slavenske zemlje, za razliku od zapadnih, su dugo gajile kolektivno društvo, pa je individualizam na nižem nivou nego recimo u Holandiji ili SAD-u.
To govore i istraživanja, iako nam je možda i dalje bauk roditelje poslati u starački dom, biće da su kod nas na Balkanu poslovi često u istim gradovima, da se manje radi i da mašina jednostavno manje melje. Pored toga je jeftinije angažovati kućnu pomoć. Nebrojeno puta sam u Holandiji čuo kako poznanici ili kolege nemaju kontakta s roditeljima, a da baki ili dedi čak ni ne odu na sahranu. Svakako da nije svugdje tako, ali mi se čini da, najprije zbog fizičke udaljenosti gdje svi brzo odsele od kuće, ljudi jednostavno imaju manje osjećaja i manje obaveza prema najbližima.
Da li je to baš tako ili ne, nisam izmjerio, ali kao ekstrovertna osoba, nikada nisam imao problema s usamljenošću. Ipak, da se bolje osjećam među svojima, definitivno je tako, a tu posebno mislim na familiju i najbolje prijatelje. Starački domovi su možda nekad i nužna stvarnost, ali ako već nekoga imamo tamo, valjda je normalno da ga posjećujemo što je moguće češće i u međuvremenu da budemo ponosni na to da smo ipak manje usamljeni od zapadnjaka.
Mnoge stvari nam nisu bolje, ali to barem jeste, i eto jednog razloga više da nam se vrati osmijeh na lice jer ipak ne moramo biti izgubljene duše kao u njujorškom metrou ili amsterdamskom irskom pubu s početka teksta. Ako se okrenemo oko sebe, vjerovatno ćemo shvatiti da smo ipak nešto za života zaradili, a to su svi ti divni ljudi kojih uvijek ima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.