Ovih dana u svijetu je opet aktuelizovan strah od migranata. Pominje se mogući rat u Nigeru koji bi lako mogao prerasti u regionalni i milione ljudi natjerati u izbjeglištvo. Ali to nije uzrok straha, već vjerovatnoća da će se ti milioni zaputiti ka Evropi i da će njihova brojnost promijeniti naš način života. Pri tome se zanemaruje to što je Sredozemno more postalo najveća masovna grobnica u 21. vijeku. Niko ne pita ni za one stradale na izbjegličkim rutama po gudurama Balkana, niti za one stradale po blatnjavim močvarama Bjelorusije i Poljske.
Ali to je sudbina mrtvih. Međutim, šta je sa onima koji sve ovo prežive i stignu do cilja? Jesu li to isti ljudi nakon svih rana na srcu, užasa kojima su njihove oči svjedočile, bolom rastanka sa rodbinom i prijateljima? Jesu li oni nakon svega preživjeli ili su to neki “novi” ljudi?
Duša čovjekova je najveća zagonetka. I za nauku i za religiju. Od nastanka svijeta aktuelne su i seobe i prolasci kroz neka “vrata naroda”. O tome svjedoče svete knjige, ali i najstariji istorijski izvori, kao i arheološka otkrića. Čovjek se selio iz različitih razloga: zbog klime, zbog hrane, da bi spasio živu glavu.
Iako je čovječanstvo napredovalo, makar u tehnološkom smislu, seobe nisu prestale. I ostali su nam isti razlozi seoba kao i u doba nastanka ljudskog roda. U međuvremenu smo samo dodali nove razloge za selidbu. Ono što su pjesnici, ali i psiholozi nazvali “tjeskobom u duši”.
Baš time se u svojoj knjizi Dirigovana stvarnost: Tragovi ljudskog opstanka, ali i u svojim djelima, bavi umjetnik Abaz Dizdarević.
Novo, potpuno zanemareno polje migracija
Na koricama ove knjige naći ćete još zanimljiviju instalaciju rad ovog umjetnika. I jedno i drugo su u savršenom skladu i bave se istim: fenomenom seobe.
Pored osnovnih promjena koje donose seobe, umjetnik Dizdarević je ovdje otišao korak dalje u istraživanju ovog fenomena. I odista više je nego zanimljivo ono što on ovdje istražuje i postavljao kao problem: da li se i sam čovjek mijenja sa seobom? Ko je on ustvari nakon hiljada prijeđenih kilometara, nakon uklapanja u sasvim drugu sredinu gdje se za njega “lijepe” novi običaju i uslovi života.
Odnosno, najednostavnije: da li je moguće migrirati i duhovno? Da li nas današnje pomjeranje sa ogromnih razdaljina u potpuno druge kulturne krugove čini novim ljudima?
Seoba je uglavnom težak i u najmanju ruku poluprisilan čin. Danas je nikad više ljudi na svijetu u pokretu. Neke procjene govore da se trenutno u Aziji i Africi oko 50 miliona ljudi sprema da zbog ratova, klime i neimaštine napusti svoj dom. Svi oni, kao onaj junak Mela Gibsona u filmu Apocalypto, traže novi početak. Pri tome, na početku puta nisu svjesni da na novom početku ne mogu biti “stari oni”. Tamo, ako stignu do njega, biće već neki potpuno drugi ljudi.
Zasluga umjetnika je što ovom instalacijom i knjigom nam otkriva sasvim novo, potpuno zanemareno polje migracija. Mediji i javnost se obično bave samo fizičkim obimom migracija. Bave se integracijom, kulturnom razmjenom između migranata i onih na koje nailaze svojim putevima.
Logično je zato da se pitanjem “duhovnih migracija” mogao baviti samo neko dovoljno senzibilan da pokuša zaviriti u duše ovih bezdomnih putnika.
‘I sada smo putnici’
Ništa tako ne može da cvili kao ljudska duša, ali je istina da u to mogu zaviriti i čuti samo oni čiste duše.
Zato su uostalom, po meni, slikari i vajari posebni Božiji miljenici. Od svih vrsta umjetnosti samo su oni u stanju slikom, skulpturom ili savremenom vizuelnom formom kazati više nego hiljade i hiljade riječi.
Svi ovi otisci zuba na ovoj Dizdarevićevoj instalaciji pokušavaju nam kazati jedno: postojali smo i bili ljudi, imali svoje domove, porodice, navike. Budili se na mjestu odakle smo mislili da je najljepši pogled na svijetu. Imali smo omiljene mirise jela naših majki i supruga, znali kako da se udvaramo ženama, imali rijeke, planine i šume. Ali smo sve to morali ostaviti.
I sada smo putnici. Tragamo za novim i želimo novo, ali se i užasno plašimo, da li ćemo tamo kada stignemo na kraj puta to biti mi ili neko drugi?
Planeta je postala globalno selo koje se prebrzo mijenja. Svaki čovjek pred ovolikom brzinom promjena mora biti užasno preplašen, a posebno onaj koji je prinuđen prevaliti hiljade kilometara i potpuno promijeniti jezik, klimu, navike. Niko bolje o tome ne može kazati od umjetnosti.
Upravo o tome govori i ova Dizdarevićeva knjiga i instalacija. O onom iskonskom strahu da, kada se jednog jutra probudimo i ustanemo, odemo do ogledala i tamo ne budemo mogli prepoznati sebe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.