Godinama je najveća draž Sarajevo Film Festivala predstavljala mala soareja koju je ili u kinu Vatrogasac ili u kafe Trasi organizovao Howard Feinstein. Oraganizovanje je možda preozbiljna riječ kojom bi se na najbolji način trebala opisati druženja u kojima je na neki prirodan, organski, način Howard bio centralna figura. Imao je običaj da okupi zainteresirane gledaoce programa koje je vodio i sa njima onda vodi neformalne filmske razgovore u kojima bi poticao da svako iznese svoje mišljenje. Sam je govorio veoma suzdržano, ali komentari koje je davao odavali su velikog filmskog znalca, i usuđujem se reći iz današnje perspektive, velikog učitelja filmske umjetnosti.
Nekoliko puta i sam sam bio dio grupice, koja se nakon projekcije filma okupila oko Feinsteina ali sam, uprkos činjenici da sam bio obrazovan u filmkoj poetici i pisao filmske kritike, većinu tih razgova šutio pokušavajući dokučiti na koji način ostali gledaoci doživljavaju filmske sadržaje. Filmovi koje su tumačili, sa više ili manje filmskog znanja, bili su, generalno, „teški za razumjeti“ jer na programima koje je na SFF-u vodio Howard Feinstein prikazivani su alternativni i avangardni filmovi. Sjećam se, ne znam da li je to do kraja istinita uspomena, ili sam je konstruirao u pamćenju tokom godina, da je Howard uvijek bio obučen u crno. Biće prije da je jednu večer nosio crne farmerke i crnu majicu, ali ja ga pamtim samo takvog – sve ostalo vrijeme je pobrisalo.
Kod Howarda Feinsteina je najfascinantnija bila njegova harizma, i znanje naravno, ali to znanje nije bilo razmetljivo i pamtim da je uvijek nastojao ljude „podučiti“ filmu. Bio je strpljiv i poticao je sagovornike da slobodno iznose svoje mišljenje, a magija njegove priče o filmu bila je toliko snažna da je tokom festivalskih godina, prije nego će napustiti tim SFF-a, privlačio zaljubljenike u film na programe koje je vodio samom svojom pojavom. Bio je užitak gledati film koji je podabrao za prikazivanje, a onda slušati najrazličitije komentare i pojašnjenja, Howard Feinstein, znao sam to i onda, dans još i bolje to osjećam, zapravo je nadomještao dijalog koji je nedostajao svima nama koji smo studirali film ili bili jednostavno zagriženici filmske umjetnosti.
Urbani šarm stanovnika New Yorka
Imao je Feinstein nekog urbanog šarma koji je bio izuzetno privlačan, drugačiji od svega što sam susreo u životu, i objektivno govoreći, svega što ću susresti kasnije i do danas. O New Yorku sam znao dosta, bio je to mitski grad, posebno za nas koji smo glorificirali režisere novog Hollywooda – Coppolu, Allena, Scorsesea, a Howard Feinstein je donio jednu perspektivu, koja je nadopunjavala čisto fiktivnu spoznaju grada. S njegovom pojavom odjednom je New York postao manje mjesto iz filmova, a više jedan stvaran i ne više toliko nedostižan topos. Sa Howardom Freinsteinom New York je postao dio realne životne geografije, a on je o gradu znao govoriti sa dosta neposrednosti i ubjedljivosti čovjeka koji ga poznaje istinski i iznutra.
Nije to bila idealizacija, nije to bila romantizacija, to su bile neke primjedbe koje su raspršivale naše predrasude. Sjećam se dobro da sam mu govorio kako imam, sticajem okolnosti, dosta rođaka koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama i da su svi, kada su posjećivali New York, govorili kako ih na Manhattanu, među oblakoderima, spopadne klaustrofobija. Howard je na to rekao samo da se to desi osobama kada se prvi put nađu na tim ulicama, već pri sljedećoj posjeti osjećaj nestane.
Bilo mi je to čudno i želio sam saznati da li se takve stvari zaista događaju pa sam rođaka Rifata, jednom prilikom, pitao ima li još uvijek, prilikom posjeta New Yorku, osjećaj klaustrofobije na šta mi je on začuđen odgovorio da nije nikada ni imao i da mu je „New York postao najbolji grad u Americi“. Sjetio sam se Howardovih riječi, zapažanja pravog stanovnika New Yorka, jer je upravo Rifat bio rođak koji mi je govorio kako je na Manhattanu imao osjećaj kao da se nalazi u sobi, u nekoj zatvorenom prostoru.
Profesor filma
Samo je još jedna osoba ostavila sličan utisak na mene, osoba koja je bila gost Sarajevo Film Festivala. Bio je to Wim Wenders u čijem sam društvu proveo jednu nezabopravnu noć u kinu Kriterion. Bio je otvoren, razgovorljiv, neposredan i ničim nije stavljao na znanje da je vjerovanto jedan od najvažnijih filmskih autora današnjice. U mnogim stvarima ličio je na Howarda Feinstina. Za obojicu, u razgovorima, film je bio ultimativna umjetnost i baš poput Feinsteina bio je veliki znalac filmske historije i poetike filmskih žanrova. Razlika je bila što je Wenders svoja zapažanja, ipak, iznosio sa autoritetom slavnog filmaša, a Feinsteinov je pristup bio više nekako pedagoški, profesrski.
O čemu smo sve govorili sa Howardom Feinsteinom bilo bi neozbiljno pisati, jer je vrijeme sve to izbrisalo iz pamćenja, ostali su samo osjećaji. Kada govorim o osjećajima onda ne mislim na žal za prošlim, iako objektivno ima pomalo i toga, nego uspomena da sam u društvu tog čovjeka osjećao da sam bio dio nečega drugačijeg i važnijeg nego je to bio život radijskog novinara. Poslije sam se, život je tako htio, manje i bavio filmom, na svaki način, ali te soareje, neformalne, neplanirane, spontane, koje je Howard Feinstein praktikovao „organizovati” nakon projekcija filmova u programima koje je vodio pamtim kao jedno važno formativno iskustvo u profesionalnom razvoju.