Ova će nedjelja biti druga po redu otkako je u Hrvatskoj na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o trgovini. A tim je izmjenama nedjelja postala neradnim danom za trgovce – od onih u velikim šoping centrima i onih u malim trgovinama “na ćošku”, pa do prodavača na tržnicama i pekara, dok će, recimo, kiosci od sada raditi nedjeljom i praznikom samo od 7:00 do 13:00 sati.
Ovo je treći pokušaj uvođenja neradne nedjelje u Hrvatskoj. Pišem “pokušaj” jer, iako je zakon na snazi, dvaput su već neradne nedjelje padale na Ustavnom sudu pa mnogi vjeruju da će tako biti i ovoga puta.
Neradna nedjelja koja to baš i nije
Najprije je 2004. godine Ustavni sud srušio odluku o neradnoj nedjelji nedugo nakon što je donesena, a zbog diskriminirajuće odredbe da rad trgovina nedjeljom bude ograničen veličinom prodajnog prostora. Neki su tako bili izuzeti od zabrane, a drugi nisu. Drugi pokušaj uslijedio je 2009 godine, a tada je pao na Ustavnom sudu nakon pritužbi trgovaca da se zaštitom radničkih prava ne smiju ograničavati tržišne, odnosno poduzetničke slobode koje garantira Ustav. Sada, treći puta, aktualna Vlada bolje se pripremila od onih ranijih, pa je u zakon ugradila kompromisno rješenje – trgovine će smjeti raditi 16 nedjelja u godini, što je gotovo trećina od ukupnog broja. Štoviše, kao svojevrsni “poklon” države trgovcima došlo je to što je zakonska odluka stupila na snagu 1. srpnja, pa se u 2023. tih 16 radnih nedjelja raspoređuje na polovicu, a ne na cijelu godinu.
Praktički, iz pozicije građanina-potrošača koji uvijek ima nešto za kupiti, nešto što hitno treba, što mu fali ili je zaboravio nabaviti prethodnih dana – neradna nedjelja zapravo se neće suviše dramatično osjetiti. Samo će komocija tih ljudi i navika da se nedjeljom ode do dućana, baš kao što se ide srijedom ili petkom, biti narušena time da će morati informirati se i guglati koja je najbliža otvorena trgovina. U prednosti će biti veliki trgovački lanci s puno raspršenih trgovina, poput Konzuma, jer će svaka onih 16 radnih nedjelja u godini birati zasebno, pa će uvijek neka u blizini biti otvorena.
Novac će u svakom slučaju biti potrošen
Ovdašnji su mediji već prošle nedjelje, prve neradne iliti “neradne”, objavljivali fotografije nesvakidašnje pustih parkirališta šoping centara i zaključane ulaze. Ali, isto tako, slike onih drugih trgovačkih centara, koji su već prvu neradnu nedjelju izabrali za radnu, bili su posve “uobičajeni”. Kada se sve zbroji, ni kupci neće biti previše zakinuti, a i radnici u trgovinama i njihovi sindikalni predstavnici mogu biti zadovoljni zbog “treće sreće” s neradnim nedjeljama.
Vlasnici trgovina, poslodavci, naravno kukaju. Pozivaju se na brojčane podatke o prvoj neradnoj nedjelji i hvataju se za glavu zbog gubitaka. Prilično bombastično bilo je objavljeno da je prva neradna nedjelja “donijela pad prometa u trgovini na malo od čak 21,8 posto ili 8,37 milijuna eura u odnosu na posljednju nedjelju u lipnju” i da je te prve neradne nedjelje izdano gotovo 19 posto manje računa.
Naravno, u pitanju je način iščitavanja brojki, jer posve je jasno da građanin-potrošač taj novac koji ne potroši nedjeljom, sigurno neće čuvati niti ga potrošiti na odlazak u kazalište ili muzej umjesto u šoping centar. Kamo sreće da je tako, rekli bi. Taj će novac, jednostavno, potrošiti neki drugi dan u tjednu. Ako je naumio kupiti nove cipele baš u nedjelju popodne, sigurno od njih neće odustati jer trgovina tada ne radi. Potrošačke navike i životne potrebe – i stvarne i izmišljene – vremenom će se pregrupirati na manji broj dana i kompenzirati. Ako ste bili zaboravni, pa u nedjelju ostali bez kruha, preživjet ćete pa sljedeće subote kupiti jednu veknu više. Onako je nedjelja, konzumerski gledano, bila dan izmišljenih potreba.
Korak naprijed, dva unazad
Glavna zamjerka kritičara jest da Hrvatska, kao turistička zemlja, koja fatalno ovisi o prihodima iz tog sektora, nema pravo na luksuz uvođenja neradne nedjelje. I, povrh svega, učiniti to usred ljeta, na početku udarnog dijela turističke sezone. Stoga je ovih 16 “radnih neradnih” nedjelja bio kompromis vlade i poslodavaca-trgovaca, a iz prikrajka vjerojatno s blagoslovom Crkve koja neradnu nedjelju gura već 20 i više godina s idejom da se taj dan ide na misu, a ne u šoping.
Sindikati, pak, naročito oni koji okupljaju zaposlene u trgovini (u velikoj većini žene) zadovoljni su što će oni napokon imati vremena za odmor i obitelj. Stoga ne čudi što sindikalisti govore o “civilizacijskom iskoraku”. Pritom se dvije stvari ne mogu prešutjeti.
Sindikati su razumljivo sretni i zadovoljni, no malo se spominje – jer puno je prošlo vremena – da je taj “civilizacijski iskorak” došao nakon dva koraka unazad. I, apsurda li, Katolička crkva se u Hrvatskoj bori(la) za nešto što se u “bezbožnička” vremena podrazumijevalo kao civilizacijski doseg.
Etimološki, nedjelja je dan kada se “ne djela”, ne djeluje, odnosno ne radi. U kršćanstvu i kršćanskom kalendaru, dan je to kojim završava tjedan, dan u kojem se slavi i svetkuje. U socijalno i ekonomski neuređenoj Hrvatskoj, u kojoj Crkva igra važnu društvenu i političku ulogu, nedjelja je bila i ostala kamen spoticanja na koji, kad se zapne, vidi se koliki je jaz između onoga što se deklamira i onoga što se prakticira.
Građani će svoj “nedjeljni” novac kad-tad potrošiti, a trgovci ga kad-tad utržiti. Neće pare ispariti. Ako baš ovisni o odlasku u nedjeljni šoping “poljubimo” vrata trgovačkog centra, možemo otići u šetnju, sjesti na klupu u parku, nazvati prijatelja (koji možda isto unezvjereno baulja oko zatvorene trgovine), pa s njime sjesti i podružiti se. Sve one stvari koje su mnogi zaboravili. Uostalom, zašto bismo uopće nedjeljom radili bilo što?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.