Lavov, grad kontrasta: Danju kao da rata nema, a noću stižu strah i teror

Sjenka rata je uvijek prisutna i na ulicama Lavova: ne samo u govorima mladih, na majicama čiji natpisi pozivaju da se brani zemlja od agresora, već i zbog velikog broja ratnih invalida koji su svuda u gradu.

Lavov čuva bogatu ljepotu austrougarskog grada koji je vijekovima poznavao dominaciju raznih vladara (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dani su u Lavovu, glavnom gradu Galicije na zapadu Ukrajine, uglavnom veoma mirni. Sve dok ne dođe noć… Tako je bilo i prvih dana jula, kad su se u ranim satima jednog jutra čule tri eksplozije. Od prve eksplozije su se tresli pod i stakla na prozorima, a druga eksplozija je bila još jača. Treću eksploziju sam video, odnosno video sam odsjaj rakete i posle nekoliko sekundi čula se eksplozija. Pogođena je stara austrougarska zgrada – poginulo je najmanje pet osoba, dok je barem 32 ranjeno.

Prethodnih dana nisu se čule sirene koje najavljuju opasnost bombardovanja, a u centru grada, sa svojim elegantnim zgradama i tramvajima koji prolaze sredinom uskih krivudavih ulica, bilo je puno mladih ljudi. Šetaju se, ćaskaju i sede nasmejani po kafićima i restoranima. Tu su i turisti, ljudi koji dolaze iz Kijeva ili iz okoline ukrajinske prestonice da bi otkrili bogatu lepotu ovog austrougarskog grada koji je vekovima poznavao dominaciju raznih vladara: austrijskougarskih, nacističkih i, na kraju, sovjetskih.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Mlađe generacije izgledaju kao da žive veoma slobodno; odeća koju nose otkriva kojoj grupi urbane supkulture i kojoj seksualnoj orijentaciji pripadaju: ima pankera, hipija, rokera, ali i transgender osoba koje ne kriju svoje identitete.

„Meni se ne dopada sva ova seksualna sloboda”, kaže jedan starac u kafani u centru grada. “Ipak, poštujem sve ljude: nek’ svako radi šta hoće, samo da je kulturan i miran.”

Sve veće groblje

Senka rata je, međutim, uvek prisutna i na ulicama Lavova: ne samo u govorima mladih, na majicama koje turisti nose i čiji natpisi pozivaju da se brani zemlja od agresora, već i zbog velikog broja osakaćenih mladića koji su svuda u gradu: u pitanju su momci bez noge ili ruke, neki sa ogromnim, svežim ranama na licu. Sem toga, Lavov podseća na Tel Aviv, izraelski grad u kome život teče naizgled normalno, ali na svakom javnom mestu, zajedno sa mladim ljudima obučenim u farmerke i majice, mogu se videti i vojnici, koji nisu trenutno na dužnosti, kako piju i jedu sa prijateljima, pre povratka na front.

Nekoliko stotina metara od centra grada, na brežuljku do kojeg je moguće stići jednim od mnogobrojnih radijalno raspoređenih puteva, nalazi se monumentalno Ličakovsko groblje, na kojem počivaju najslavnije ličnosti ukrajinske istorije i kulture, kao na primer pesnik i socijalistički aktivista Ivan Franko ili sopranistica Solomija Krušeljnicka. Ona je bila zvezda klasične muzike i Puccinijeva ljubavnica, vratila se u Lavov nakon što je živela u Italiji i putovala svuda po svetu: komunistički režim nije imao hrabrosti da joj konfiskuje dragulje i krzna koja je imala. Čak je i za komuniste Solomija bila prava diva i zbog toga – nedodirljiva.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Za zidom groblja leže grobovi ukrajinskih vojnika iz Lavova i Galicije koji su poginuli na frontu u Donbasu poslednjih meseci. Toliko ih ima da na groblju više nema mesta i mrtvi se sahranjuju na travnjaku pored groblja, sve do glavnog puta. Pogled na improvizovano groblje ostavlja bez daha – izgleda beskonačno.

Na grobovima se vijore žuto-plave ukrajinske zastave koje se prepliću sa crno-crvenim zastavama, simbolom otpora ukrajinskog naroda (ta zastava je inače sporna, pošto je pripadala i paravojnim milicijama kontroverznog Bandere). Fotografije poginulih na krstovima otkrivaju nasmejane dvadesetogodišnjake. U pitanju su ljudi koji su dobrovoljno otišli na front i vratili se u kovčegu. Njihovi rođaci tuguju i polažu cveće na grobove.

Jedna majka se moli na grobu svog mrtvog sina, druga naglas čita odlomak iz Jevanđelja, a njen muž sluša sa suzama u očima. Dolaze iz provincije, svakodnevno putuju 60 kilometara da bi zalili cveće i boravili, barem ovako, u društvu sina.

„Hteli smo da ga sahranimo na selu”, priča otac, koji jedva uspeva da govorizbog tuge. „Ali, mislili smo da bi naš sin voleo da počiva ovde, u društvu svojih drugara s kojima je podelio poslednje dane”.

Gradske vlasti Lavova poravnavaju i travnjak pored improvizovanog groblja, što je znak da stiže još kovčega iz Donbasa, gde se vodi iscrpljujuća i veoma žestoka bitka sa neprijateljem, između šuma i stepa.

Jezik trpi posljedice

U centru Lavova uglavnom čujem kako se govori ukrajinski. Iako su lingvisti sa univerziteta u Kijevu i Lavovu jasno stavili do znanja da se može biti Ukrajinac i govornik ruskog, ljudi ovde ne vole da govore Tolstojevim idiomom. To je razumljivo: trauma rata je prevelika i jezik, čak i ako nije sam po sebi kriv, plaća posledice.

U centru, među turistima iz Kijeva i okoline, mnogo je izbeglica iz Donbasa, koji prvi put otkrivaju zapadnu Ukrajinu.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

„Za nas je Lavov – Evropa. Imamo utisak kao da smo u Poljskoj. Nismo znali za ovu realnost. Ovde je drugačije nego kod nas. Putin čini sve da bi pomogao Ukrajincima da otkriju lepote svoje zemlje i razviju nacionalnu svest”, kaže S., koji radi u udruženju izbeglica „Marijupolja“. Ta nevladina organizacija je zadužena za pomoć porodicama koje su došle iz grada mučenika, simbola ovograta, da se integrišu u Lavov, da nađu ovde smeštaj i posao ili da nastave put ka zapadu. Maternji jezik S.-a je ruski, ali odbija da govori svoj jezik i sada govori samo ukrajinski.

Na kafi sa profesorom

U kafiću Ukrajinskog katoličkog univerziteta (UKU) sedi profesor Jaroslav Gricak sa svojim studentima. Piju kafu zajedno. Gricak ima dubok i pametan pogled, meku, belu i dugu bradu. Veoma je voljen ne samo u akademskom okruženju, već i u gradu, gde ga svi poznaju. Profesor je napisao veoma izbalansiranu i objektivnu Istoriju Ukrajine od Srednjeg veka do danas, za sada prevedenu na italijanski i engleski. U ovoj knjizi ne boji se da analizira najmračnije momente u istoriji svog naroda, kao što je, na primer, saradnja nekih političara i generala sa nacistima tokom Drugog svetskog rata. Gricak je patriota, ali nije nacionalista.

„Ovde na Univerzitetu nastavljamo da radimo, uživo. Sa svojim studentima se viđam svaki dan, učimo, razgovaramo. Važno je da budemo zajedno, da budemo ujedinjeni. Neki naši studenti i kolege otišli su na front i nisu se vratili”.

Profesor Gricak i njegovi učenici radeći zajedno obrađuju traumu. Održavanje lekcija i stvaranje zajednice između studenata i profesora ima u ovom trenutku jasnu političku vrednost. To je način da se oduprete ruskoj invaziji i odličan lek protiv depresije. Mnogi studenti su izbeglice iz Donbasa i područja blizu fronta.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Na pitanje šta misli o predsedniku Volodimiru Zelenskom, profesor na jasan i argumentovan način odgovara: „Nisam glasao za Zelenskog kada se prvi put kandidovao, ali sada bih glasao za njega i uz njega sam. Zelenski je veoma dobar glumac i odlično igra ulogu predsednika u ratu”.

„Da li je to pomalo ironična izjava”, pitam.

„Apsolutno ne”, kaže profesor, a pogled mu sija i postaje življi nego ikad. „Pazite! Nije Zelenski taj koji stvara Ukrajince, nego su Ukrajinci ti koji stvaraju Zelenskog. Naš predsednik je potpuno zavisan od javnog mnjenja jer je narodu u ovom trenutku potreban harizmatični vođa. Ako bi nešto pogrešio, odmah bi otišao kući. Pomalo je kao Winston Churchill: pre rata Churchill je bio gubitnik, ali je tokom sukoba dao sve od sebe. Isto važi i za Zelenskog”.

Prema njegovim rečima, Zelenski je čovek koji u ovom trenutku vodi svoj narod, ali tačno tamo gde narod hoće da ide. „Narod je taj koji određuje šta treba da se radi i Zelenski ga sluša, ume da pretvori u političku odluku želje naroda“.

Ključne razlike između Rusa i Ukrajinaca

Profesorova izjava omogućava nam i da razumemo glavnu razliku između Rusa i Ukrajinaca: dok su Rusi uglavnom podanici, Ukrajinci na drugoj strani, oživljeni željom za slobodom koja ima korene u kozačkoj kulturi, zahtevaju da im vođa stoji na usluzi.

„Jezik nije problem”, kaže profesor. „Iako u ovom trenutku ruski jezik plaća cenu Putinovih izbora. Prava razlika među Rusima i Ukrajincima leži u političkoj kulturi, koja je potpuno drugačija.”

Zaista, sudeći po ekstremnoj društvenoj slobodi koja se udiše u Lavovu, reči profesora Gricaka dobijaju vrednost apsolutne istine.

Opraštam se od profesora i odlazim sa Univerziteta: nebo nad Lavovom je vedro, tu i tamo pojavljuju se beli, mali oblaci. Neke devojke u prolazu mi se ljubazno nasmeju. Uzvratim osmehom i nastavim ka železničkoj stanici, gde ću kupiti kartu za Odesu, sledeću etapu na svom putovanju po Ukrajini.

Sa kupljenom kartom, odloženom na noćni stolić, isto veče sam legao razmišljajući o putovanju u drugi, veliki, poseban grad. Ruske bombe koje su me probudile donele su užasnu ratnu stvarnost – kako meni, tako i mnogim stanovnicima Lavova. Stvarnost, koju žive već godinu i po dana.

Izvor: Al Jazeera

Reklama