Sigurno se svi sjećate scene kada ulazite u opštinsku šalter salu, a iza pultova stoje neljubazni radnici i radnice, dok se apsolutno svi gušite u dimu. Pušenje je sve donedavno, barem u Bosni i Hercegovini, bila uobičajena stvar na radnim mjestima, pa čak i u šalter salama opština. Kako sam tada pripadao Opštini Stari Grad u Sarajevu, još se dobro sjećam oblaka dima koji bi me progutao čim bih ušao unutra.
Ipak, u posljednjih nekoliko godina promijenjene su dvije ružne prakse. Radnici uglavnom više nisu neljubazni, a i dima više nema. Pušenje je postalo totalno demode i više se ne praktikuje na takvim mjestima, ali nam je ostalo nešto što će vjerovatno još dugo biti u modi, a to je komplikovana administracija i horor papirologija. Kada krenete ganjati papire, morate se naoružati najprije strpljenjem, a onda i vremenom, jer sve traje unedogled.
Mi smo vjerovatno jedina kultura na svijetu u kojoj postoji izraz ganjam papire. Ganjanje papira obično podrazumijeva borbu s vjetrenjačama u vidu neljubaznih šalterskih radnika, neobjašnjenih procedura, čudnih izraza, nelogičnih poteza i zaista gomile papira koji završe u nekakvim arhivama sakupljajući prašinu. Ako npr. želite registrovati dijete rođeno u inostranstvu, potrebno je nekoliko dana da se to završi, ali ukoliko ne znate šta želite, trajaće cijelu vječnost. Alternativa je da to uradite u najbližoj ambasadi, a onda će trajati do godinu dana. Kao neko ko je prošao taj proces u Sarajevu, pokušaću opisati kako to otprilike ide. Krenimo redom.
Takva su pravila
Najprije morate doći u Matični ured. Oni vas pošalju u sobu 7, kako biste tamo dogovorili detalje. Soba 7 se može razlikovati od opštine do opštine. Podrazumijeva se da imate ličnu kartu i prebivalište. Ako nemate, potrebno je da se negdje prijavite i, najprije, izvadite ličnu kartu. Ta procedura je prilično jednostavna i lijepo objašnjena, ali kako biste dobili prijavu na adresu, potreban je izvadak iz Zemljišno-knjižnog ureda, koji dokazuje vlasništvo nekretnine, te punomoć vlasnika. Ako ste vlasnik nekretnine, onda je samo izvadak iz ZK ureda dovoljan, ali ako stan još nije uknjižen, onda morate donijeti višestranični kupoprodajni ugovor.
Tako sam ja, kad sam prvi put prijavljivao sebe i djecu, došao s jednim ugovorom, misleći da je dovoljno, ali ne – potreban je po jedan ugovor za svaku prijavljenu osobu. Na moje pitanje koliko to ima smisla, odgovoreno mi je da je takvo pravilo. Zatim sam pitao gdje ti silni papiri stoje nakon što se pohrane, na šta je gospođa rekla kako ima posebna arhiva za takve dokumente, te da se sve čuva pet godina. Dakle, pet godina neko čuva moja tri kupoprodajna ugovora koja ne služe ničemu, iako gospođa koja nas prijavljuje sve vrijeme vidi u sistemu ko je vlasnik stana, moj matični broj, datum rođenja, kao i sve ostalo što joj je potrebno. Ali… takva su pravila.
Nakon što u Matičnom uredu date djetetov međunarodni rodni list i svoje dokumente, potrebno je sačekati nekoliko dana do prijave. Prije same prijave, još vam je potrebno uvjerenje o kretanju i onda ste stigli na samo jedan dan od dječijeg rodnog lista i uvjerenja o državljanstvu. Nije mi poznato za šta služi to uvjerenje, niti mi je iko znao objasniti. Na njemu piše historija vaših adresa u Bosni i Hercegovine, što se takođe može vidjeti na bilo kojem opštinskom kompjuteru. Za ukupno sedam do deset dana imate prijavu, a ako želite da neko požuri jer recimo nemate vremena, to će onda biti teško izvodljivo.
Ako država iz koje dolazite ne izdaje međunarodne rodne listove, onda je potrebna i nadovjera – ili apostilom, ili preko dva ministarstva unutrašnjih poslova i ambasade, a to je onda procedura koja ko zna koliko dugo traje.
Ukoliko je na vašim stranim dokumentima upisano da se prezivate Softic umjesto Softić, moraćete proći još jedan proces koji se zove upravni postupak, gdje ćete pozvati četvero ljudi da svjedoči kako se radi o istoj osobi. Srećom, to mi se nije desilo jer sam u Holandiji insistirao da imamo slovo Ć u dokumentima. (Moja prijateljica koja živi u Švicarskoj nije bila te sreće, tako da joj se djeca na svim dokumentima prezivaju Ivankovic, a ne Ivanković.)
Smrtni list ne stariji od šest mjeseci
Ovo je samo kratki osvrt šta je sve potrebno da se završi jedna jednostavna procedura. Brojni su primjeri kada je nešto nemoguće završiti ukoliko niste tu, jer nema online uputa, niti se službenici javljaju na telefone. Mnoge stvari koje mogu biti jednostavne, postaju komplikovane, jer ukoliko niste ovjerili jednu kopiju, možete imati problem, iako se možda radi o dokumentu koji je generalno nepotreban.
Jedan od takvih dokumenata je šehidska kartica. Radi se o kartici koju može dobiti svako ko pripada porodici iz koje je neko poginuo tokom rata. Te osobe su obično oslobođene plaćanja taksi, a kad su me jednom pitali za dokaz, dao sam im očev smrtni list, te ironično pitao je li problem što je stariji od šest mjeseci. Gospođa u Matičnom uredu Opštine Novi Grad me iskritikovala što koristim ove povlastice, dok živim u dijaspori. Rekoh joj: Svoj vi pos'o, ja to tako iz principa.
A kada sam nekoliko puta pokušao ovjeriti kopije u Holandiji, ljudi nisu znali o čemu pričam. To se ovdje ne radi, kopije su sasvim dovoljne i ne morate ih ovjeravati.
Za razliku od moje draže domovine, u ovoj gdje sam sad, Holandiji, sve se takve stvari uglavnom mogu uraditi online. Prijava na adresu je pojednostavljena i cijeli proces traje dvije minute, a ukoliko se neko želi prijaviti na vašu adresu, vama stigne email u kom potvrdite da je to u redu – i nikakvi papiri nisu potrebni. Problem nastaje ukoliko imate određene povlastice, tako da prijavljena osoba može utjecati na to, ali je generalno sve lijepo objašnjeno na stranici opštine.
Prijava poreza je takođe online, kao i traženje subvencije za vrtić, aplikacije za kredit, pa čak i stambeni, kao i mnogo toga drugog. Jedino što nije online su one stvari kada vam je potreban fizički dokument, kao što su pasoš ili lična karta.
Na Balkanu je bitno imati papir
Oko drugih stvari može biti i malo komplikovanije, a najteže je ovjeriti garantno pismo kojim nekome garantujete da bi dobio vizu. Tu su potrebni saglasnost supružnika, platne liste, ugovor i ovjeren poziv, ali nema čekanja i nema fali ti jedan papir. Nije potrebno da ganjate ikakve papire koji se mogu pribaviti u opštini ili uvidjeti pogledom u vaš dosje. Za takve stvari vas niko neće maltretirati.
Sve što može da se ne odštampa, to će vam se poslati na email, pa sam tako jednom naišao na problem na bosanskohercegovačkoj granici jer sam zeleni karton imao samo na emailu. Nakon dva sata svađe s carinicima, pronašao sam u zakonu da je potrebno imati originalan zeleni karton, a to je bio isključivo onaj na emaillu. Kao dokaz sam priložio prošlogodišnji na kojem je pisalo kopija. Dakle, nije bilo bitno imam li osiguranje, nego da je na papiru – i da je papir zelen.
Tada sam, kao i kada putujem hrvatskim i bh. autoputevima, shvatio da su ti ljudi svrha sami sebi. Kad bi ukinuli svu tu silnu papirologiju, odmah bi hiljade ljudi postali nepotrebni na tržištu rada. Ista je stvar i kada bi se na autoputevima uvele vinjete. Ko bi onda ručno naplaćivao putarinu?
Zato nije ni čudno što se insistira na svim tim silnim papirima jer jednom kada se sve to ukine, niko više neće osam sati dnevno pečatati kopije. Ta vremena će valjda i kod nas doći, a dotad ćemo morati ići linijom manjeg otpora, takoreći: strpljen – spašen.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.