Za samo dva dana i jedno jutro, prodane su sve ulaznice za utakmicu između sarajevskog Željezničara i azerbejdžanskog Neftchija. Da je neko prije tri mjeseca navijačima Želje rekao da će se takvo što desiti, da će Željo pobijediti Dinamo iz Minska i da će to biti treća evropska utakmica ove sezone – niko ne bi vjerovao.
Klub je tavorio između četvrtog i šestog mjesta prvenstvene tabele, igračima su kasnile ionako niske plate, a stručni štab nije imao rješenja. Dugovi su bili ogromni, a onaj najveći je bio prema Poreznoj upravi i mjerio se milionima konvertibilnih maraka.
U posljednjih nekoliko godina činilo se mnogo puta da je klub na ivici opstanka, posebno u pandemijskim sezonama, ali bi se nekako uvijek preživjelo; nekad od pozajmica, a često od akcija navijača. O takvim akcijama su pisali razni svjetski mediji, a nakon što su navijači pomogli izgraditi istočnu tribinu, još nekoliko puta su se uspješno odazivali na pozive, pa su na kraju postali i generalni sponzor kluba.
Sjećanje na slavne dane
Željezničar pratim od rane mladosti. Još kao dječak sam dolazio na stadion, te se i danas sjećam pobjede nad Zvezdom od 3:0, penal-boda na Koševu protiv Sarajeva, ili revijalne utakmice protiv reprezentacije, održane na 70. rođendan kluba. Ipak, mnogo se bolje sjećam poslijeratne historije, te svega onoga što je vezano za Želju, gdje je klub nekako uvijek izlazio iz mračnih vremena, da bi se vraćao jači.
Krajem ’90-ih, Željo je počinjao sezone na gradskom stadionu, s mladim igračima od kojih su neki preživjeli cijeli rat, životareći uglavnom na relaciji između rova i treninga u nekoj od sarajevskih školskih dvorana. Neki su bili u Želji i prije rata, a neki su kao tinejdžeri ušli u prvi tim, pa kasnije postajali i reprezentativci. Mučno je bilo 1996. i 1997. gledati kako mnogo manji klubovi pobjeđuju Želju sa po četiri-pet golova razlike, a prve poslijeratne sezone, Željo je doživio i jedan od dva najveća poraza u svom stogodišnjem postojanju: tuzlanski Zmaj od Bosne ih je porazio sa 9:1, istim rezultatom kao i zagrebački Dinamo daleke 1946.
Tih sam godina svoj klub pratio po svim bh. oranicama, pa i pravim stadionima. Ako bismo gostovali na prostoru entiteta Republika Srpska, unajmili bismo autobus iz Istočnog Sarajeva, mada smo nerijetko išli i automobilima. Puno se suza prolilo na tim gostovanjima, posebno kod gubitka titula, a nije se radilo samo o jednoj.
Fudbal je grana privrede
Mnogi klubovi koji su grbavičkog velikana ispraćali sa nekoliko golova u mreži danas igraju treći ili još niži rang bh. fudbala. U međuvremenu je Željezničar osvojio šest titula šampiona Bosne i Hercegovine, te nekoliko drugih trofeja.
Već 1998. godine, prve poslijeratne sezone koju je priznala i UEFA, i nakon koje su se bosanskohercegovački klubovi počeli takmičiti u evropskim takmičenjima, viđena je jedna od najlegendarnijih utakmica svih vremena, kada je gol u posljednjoj minuti finala prvenstva postigao Hadis Zubanović. O tome je snimljen i dokumentarac, a 25 godina poslije, mnogi se slažu kako je ovo jedan od onih mečeva zbog kojeg fudbal jeste toliko popularan, sport za kojim lude milijarde ljudi i koji je odavno prerastao sve druge sportove.
Koliko god nerazumno izgledalo da siromašni navijači gledaju bogate fudbalere, daju posljednje novce za klubove koje vole i navijaju da pobijede ljudi koje uglavnom ne poznaju, toliko zabava zvana fudbal ima nekog čara koji je jednostavno neobjašnjiv.
Ivica Osim je jednom izjavio kako je fudbal grana privrede. Koliko je to kod nas tačno, veliko je pitanje, posebno jer Premijer liga ne slovi za vrlo pošteno takmičenje.HHhsda To nije liga kojom se iko može ponositi. Vjerovatno se radi o jednom od najkorumpiranijih takmičenja u Evropi, a ja to često zovem jednom od posljednjih romantičarskih liga na svijetu.
U bosanskohercegovačkoj prvoj ligi nema mnogo novaca. Iako statistički stoji kao jedna od lošije plasiranih na UEFA-inim ljestvicama, kroz tu ligu prošli su i mnogi veliki fudbaleri, pa čak i jedan Luka Modrić koji je sezonu 2003/04. proveo u mostarskom Zrinjskom, dok su osnovu reprezentacije često činili Željini igrači ili barem oni koji su prošli kroz klub.
Osimova era
U svim tim godinama, moj Željo je imao uspone i padove, a najveće uspjehe smo doživjeli pod trenerskom palicom Amara Osima, najtrofejnijeg bh. trenera ikada. Osimu se zamjera što je klub nakon njega ostajao u finansijskim problemima, a iako je teško dokazati uzročno-posljedičnu vezu, zaista je klub bio u krizi nakon njegovih mandata.
Najgora kriza stigla je tokom pandemije. Željo je najprije 2020. godine izgubio šansu da osvoji titulu odlukom Izvršnog odbora kojom se prvenstvo prekinulo, a zatim su dva evropska putovanja u Izrael donijela direktne gubitke.
Sponzori su se osipali, nije više bilo gledalaca, pa samim tim ni prodaje iz fan shopa, kao ni drugih pogodnosti posjete. Pandemija je u Klubu ostavila pustoš, i to takvu da Klub nije bio u stanju plaćati više ni redovne obaveze Poreznoj upravi koje su ranije dogovorene. Time su se stekli uslovi za ponovno potraživanje ogromnih kamata koje su se samo gomilale. Plate su kasnile mjesecima, a Želji se smiješila četvrta liga, te možda čak i bankrot, nakon čega bi klub izgubio svu tradiciju i prava na svoju stogodišnju historiju.
Ipak, navijači nisu dozvolili da se to i desi. Angažovano je stotine ljudi da pomognu raznim akcijama, a uprava kluba se dala u potragu za novim rješenjima koja će vratiti FK Željezničar na put ozdravljenja. Navijači su smanjili upotrebu pirotehnike, drastično su smanjene plate u klubu, a akcije koje su navijači podržavali redale su se kao na traci – od kupovine skupljih ulaznica za derbi sa Sarajevom, pa sve do prikupljanja novaca preko telefona.
Klub je tako opstao, a sve je to nagrađeno bespoštednom borbom na terenu, gdje se, ma ko igrao među 11 plavih, borilo do posljednjeg. U prošloj sezoni je tako tim postigao nekoliko golova pred kraj mečeva, a to su golovi koji će Želju kasnije poslati u evropska takmičenja. Promjena trenera donijela je i malo drugačiji pristup, pa smo nakon dugo vremena vidjeli da se neki naš klub vrati od 0:2 na 2:2 i to u posljednjim minutama meča. Šlag na tortu, barem za sada, je izbacivanje bjeloruskog Dinama iz Konferencijske lige, te relativno dobre šanse da se u ovom kolu izbaci i Neftchi, što bi vjerovatno donijelo i još jedan fudbalski klasik – utakmicu s turskim Bešiktašem.
Klub zakoračio ka ozdravljenju
Željezničar, i pored svih nedaća na koje je naišao, nije rasprodao vrijednu imovinu koju ima pored stadiona. Nedavno je otpisan i dio duga prema Poreznoj upravi, pa je samim tim klub zakoračio ka konačnom ozdravljenju. Igraju se evropske utakmice, stadion je ispunjen do posljednjeg mjesta, a ni igra ne izgleda loše. Čini se da se Željo polako, ali sigurno vraća na staze stare slave i to bez obzira kako završi evropska avantura.
Ono što taj klub čini drugačijim od ostalih je cijela ta vibra koja zuji oko njega. Na Željinoj Grbavici je bukvalno moguće na istoj tribini sresti poznatog pisca, dobitnika Pulitzerove nagrade i prodavača košpica kako sjede zajedno i ćaskaju. Željo je klub koji vole i raja, a i bogataši. To je taj romantičarski dio koji sam već spomenuo, a činjenica da već mjesecima ljudi dolaze na utakmice s porodicama, govori i o tome da se predano radi, kako bi Željo ponovo postao jak gradski brend. A i liga će valjda jednog dana biti bolja.
Pomaci su prisutni, ali za ukus svih nas veoma spori, a potrebno je samo pogledati u susjedstvo i vidjeti gdje škripi. Tada će mnogi klubovi prodisati jer nema realnog razloga da se isti igrač iz zagrebačkog Dinama prodaje za deset puta veće novce nego iz nekog od bh. klubova. Ipak, Željo tu ne može sam, potrebno je i da se drugi klubovi dozovu, da se formira udruženje, pa da sami upravljaju prvenstvom, a da ćemo to uskoro vidjeti, male su šanse. Dotad nam preostaje da navijamo i nadamo se čudu.
Naprijed Željo, četo plava!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.