Nedavno sam gledao putopisca Roberta Dacešina, u gostima kod glumca Enisa Bešlagića, tokom reklamiranja jednog domaćeg tržnog centra.
Enis i Robert su se raspričali, ali jedna rečenica mi je ostala u pamćenju, a to je Robertova izjava da, što više putuje, sve više želi da živi tu, u Bosni i Hercegovini. Robert je iz Banje Luke, grada koji je manji od Sarajeva i koji ipak nudi manje mogućnosti nego glavni grad, a obišao je desetine zemalja svijeta, pa mu je opet Banja Luka najdraža.
Sličan osjećaj sam dobio nakon što sam se vratio iz Kenije u Sarajevo, zahvalniji nego ikad, konačno spoznajući koliko smo mi na Balkanu sretni jer imamo pitku vodu, grijanje, bojler, krov nad glavom koji nije od blata, škole i zdravstvo za svakoga, ali i sve ostale stvari koje nam se podrazumijevaju, iako u mnogim zemljama to nije slučaj.
Malo nakon putovanja u Keniju, ljubav me odvela u Amsterdam. Sve dotad sam razmišljao da nikad neću napustiti Sarajevo i da ću zauvijek ostati u svom gradu. Kad sam prijateljima saopštio da odlazim, nisu mi vjerovali, iako su znali da sam u dugogodišnjoj vezi s djevojkom koja studira u Holandiji. Kako je i ona Sarajka, svi su mislili da ćemo zajedno ipak završiti tu, u Bosni i Hercegovini.
Ipak, nas dvoje smo shvatili da bi dobro bilo iskoristiti njen status, zaposlenje i primanja kako bih i ja dobio šansu za to isto. Došao sam u Holandiju misleći ostati koju godinu, iskoristiti mogućnosti, nešto zaraditi i onda ili nazad… ili negdje treće. I tako je prošlo skoro 13 godina.
Došli da se više nikad ne vrate
U tim godinama sreo sam svakakvih ljudi sa Balkana, od onih koji su došli jer su morali, do najnovijih migranata koji su došli trbuhom za kruhom. Oni što su se vratili krajem ‘90-ih su često i ostali živjeti na Balkanu, dok ovi koji su došli kasnije su uglavnom stigli da se više nikad ne vrate.
O povratku se priča malo, ali ako se spominje, vidi se kako nas nekako proganja ista misao, a to je da ćemo se vratiti dok još u nama ima snage. Neki žele doći u penziji, ali takvi obično od toga onda i odustanu jer djeca ostaju na Zapadu, a i navikli su dotad na sistem, doktore i sve ostalo što na Zapadu misle da je bolje. Stisle su i godine, pa shvate da je teško seliti u 66-oj ili kasnije.
Prvih godina sam radio poslove za koje nikad ne bih rekao da ću pristati, ali je to uz studij jednostavno bilo najisplativije. Tada sam svaki dan pomišljao što mi je ovo u životu trebalo, ali sam ostao uvjeren da ću barem sačekati državljanstvo. Jezik mi se nikad nije svidio i, iako sam ga na papiru naučio, nikad mi zaista nije “legao”. Radim sve vrijeme na engleskom jeziku, a u Holandiji su veoma rijetki ljudi koji ne znaju engleski. Od prijatelja sam uglavnom i dalje imao naše ili druge strance, a s Holanđanima bih se družio samo preko supruge.
Svi ti naši koji su bili oko mene su također na Zapadu sebi tražili malu Bosnu, a u firmi gdje sam radio bilo nas je prilično mnogo, ako ne iz Bosne i Hercegovine, onda iz drugih jugoslovenskih država, što mi je u tom momentu bilo potpuno svejedno. Godine 2015. sam se prijavio i vrlo brzo ušao u knjigu državljana, ali sam tada našao sjajan posao, koji mi se nije napuštao. Nakon što je splasnuo entuzijazam koji me dugo držao radeći za korporaciju, opet sam počeo razmišljati o povratku. I tako evo već godinama, ali stalno čekam da još nešto završim. Tako se ne odlazi iz zemlje.
Kada ljudima u Bosni i Hercegovini spomenem da bih se rado vratio, neki me pitaju jesam li normalan, ali to su uvijek oni koji nikad nisu živjeli u inostranstvu. Ovi koji jesu shvataju tu odluku i znaju šta znači uvijek biti stranac. Drugi par rukava je taj što više nisam sam i što se takve odluke ne mogu donositi bez konsultacija, a da se sve u isto vrijeme poklopi, da oboje nađemo posao, da preselimo tačno kad je raspust i da odmah imamo sve potaman prosto je nemoguće.
Dobro je imati rezervu
A vraća li se iko? Za Bosnu i Hercegovinu je teško doći do tih podataka, ali u susjednoj Hrvatskoj itekako ima povrataka. U prva četiri mjeseca 2022. godine, nakon što je uvedena poticajna mjera gdje se osnivačima biznisa nudi do 200.000 (po podacima N1) vratilo se najmanje 2.500 ljudi. Ipak, odselilo je mnogo više, a do preciznog broja je teško doći, jer ne odjave se svi koji odsele iz zemlje. Poticaj je iskoristilo manje od 100 ljudi godinu dana nakon što je uveden, što se pokazalo kao bacanje novaca.
Prije nekoliko godina, gledajući Al Jazeerinu seriju Hoću kući, počeo sam aktivno razmišljati o povratku te sam primijetio istu nit koja se provlači kod svih povratnika, bez obzira gdje su se vratili na Balkan, a to je da su bili uspješni i u novoj, ali i u svojoj zemlji. Većina ih je napravila biznis te samim tim ostvarila snove kod kuće, među svojim ljudima.
Pored toga sam se raspitao kod nekoliko povratnika kako su to uradili, kako su se finansirali prvih nekoliko mjeseci i šta ih je ponukalo da se vrate na Balkan. Jedan od njih je i moj dobar poznanik Nedžad, momak koji se prije pet godina vratio iz Melbournea. Kaže da mu je to najbolja odluka u životu, ali da je sve morao pomno pripremiti, od toga da barem on ili supruga imaju posao, do nekih drugih životnih pitanja. Kuću u Australiji nije prodao, nego ju je iznajmio, ali sada, nakon pet godina, misli da neće nazad. Kaže da je dobar osjećaj bio imati rezervu.
Da bih takvo što sebi priuštio, najprije sam obezbijedio nekretninu u Sarajevu. To je bio prvi korak, a imao sam sreću da su tada cijene bile daleko niže nego sada. Zatim sam se počeo raspitivati za podršku biznisima i uvidio da su troškovi daleko manji nego u mnogim zapadnim zemljama. Rijetko gdje je porez na prihod samo 10 posto.
Moj rođak bi rekao da nije ni čudo što onda država ne funkcioniše, ali iskustvo mi govori kako nekad nije loše sniziti poreze, jer onda apsolutni brojevi ipak budu veći, a i sama država zaradi više. Koliko je to slučaj u Bosni i Hercegovini ne znam, ali znam da je Holandija itekako profitirala od korporacija s kojima su imali posebne porezne ugovore.
Koga zove dom…
Slično su mi rekli i drugi. Glupo je zaletjeti se i samo doći, jer to ne vodi nigdje, nego se dobar dio života mora posvetiti da se napravi dupli standard, odnosno da se sve što je moguće izgradi u zemlji u koju se vraćamo. Nije loše imati neki kapital, ako krene naopako te rezervnu opciju ako se predomislimo. U tom slučaju ništa ne mora biti konačno, a kada čovjek jednom preseli, onda mu kućni prag više nije najviša planina. Takve selidbe su uvijek moguće, bilo da je to ponovo na Zapad ili, možda, na Bliski istok, u Kinu ili Kanadu.
Ono što sam uvidio kao najveću prepreku, svih ovih godina, činjenica je da ljudi ne žele seliti zbog djece. Kažu mi mnogi ovdje da nikad neću otići ako djeca krenu u školu. Dječija sreća ne zavisi od nekoliko drugara koje su stekli u osnovnoj školi, jer će ih zaboraviti u roku od mjesec ili ostati u kontaktu. Sad je to lakše nego ikad, a dječija sreća je valjda imati i nanu, dedu, tetku, dajdžu, strica te mnogo ljubavi najbližih. Uostalom, kad napune 18 i dobiju pasoše, a imaju gdje da dođu, široko im polje.
Koga zove dom, taj ne bi trebalo da mnogo razmišlja, već da napravi strukturalnu i pametnu odluku, jer na kraju se uvijek samo kajemo za stvari koje nismo pokušali, ali ne i zbog onih koje jesmo. Ako već Robert kaže da je najljepše u Bosni i Hercegovini, a obišao je toliko mnogo svijeta, možda čovjek nešto i zna.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.