Kada se dočekuje nova hidžretska godina u našoj kući se obavezno sprema halva. I to je tako od kako pamtim. Ranije je obilježavanje i ovog, kao i drugih značajnih datuma za život vjernika proticalo u porodičnoj intimi i bez medijske pompe.
To me podsjetilo na one vjernike iz toga vremena koje sam poznavao i dobro zapamtio, a među njima je bio i moj rođak Mumin.
Mumin je ime arapskog porijekla. U doslovnom prevodu Mumin znači vjernik.
Kao što rekoh i mi smo imali u familiji imali jednog Mumina i imao sam tu sreću da sam ga dobro upamtio. Mumin Ramović je bio naš rođak sa majčine strane. Redovno je obilazio moju nanu Hanu koja nije imala rođene braće, pa se on iskreno trudio do kraja njenog života da je redovno obilazi.
Francuzica i dobra riječ
Mumin Ramović je, od kako ga pamtim, bio vjernik. Stariji čovjek sa francuzicom na glavi kao i većina starijih muslimana tog vremena.
Mumin je živio nekoliko stotina metara od naše kuće. Ono gdje bih ga redovno viđao, pored kućnih posjeta, jeste svaki petak u sedmici. I to uvijek prijepodne ili oko podneva ovisno o vremenu za džumu. Tada sam ga redovno mogao sresti dok sam išao u školu ili vraćao se iz nje kako ide ili se vraća iz džamije udaljene tri kilometra od kuće.
I tako godinama. Mumim je imao brojno potomstvo i jedan od njegovih sinova je stekao priličan imetak. Ali znam da se u njegovom životu ništa nije promijenilo. I dalje je nosio francuzicu, išao petkom u džamiju, obilazio rodbinu i komšiluk, bio blag prema djeci i životinjama, trudio se da svakom stigne da klanja dženazu i da, ako nema ništa drugo, udijeli bar lijepu riječ.
Takav je bio, takav je i otišao sa ovog svijeta.
A onda je danas, hvala Bogu, došao procvat religije kod nas. Ne samo kod muslimana već i kod naših pravoslavnih komšija.
Podižu se džamije i crkve. Takmiče se gdje je veći minaret, gdje je veći i bogatiji zvonik. Svi se kunu u ono najsvetije, pomislio bi čovjek, stigao je raj na ovaj dio svijeta.
Mržnja, laž, nasilje…
Sigurno onda mislite da više nema mjesta mržnji, lažima, izdaji, prevari, krađi?
E pa, moraću vas razočarati. Iako smo prostor označili bogomoljama, bojim se da je Boga sve manje u ljudima. Jer znate, danas sve manje komuniciramo. A i kada to radimo uglavnom ne radimo iz bratske i komšijske ljubavi, već zato što moramo ili imamo od toga neke koristi.
Krađu odavno niko ne pominje. To je podvedeno pod sasvim legitiman termin – “snalaženje”.
Nasilje, koje bi bar u državi vjernika, trebalo da je pa incident, je po svim dostupnim statistikama sveprisutno.
Biju svi. Muževi tuku žene, žene tuku muževe, onda zajedno tuku djecu, djeca tuku njih, a svi zajedno tuku i zlostavljaju starije.
A tek stara dobra korupcija. Nju smo doveli do skoro pa savršenstva. Kupuju se diplome, radna mjesta, a mite se svi, od portira do ministra.
I skoro svi se zaklinju u Boga.
Ali, ono što najvjernije svjedoči o tome da je Bog u Crnoj Gori samo ostao u komercijalnoj upotrebi jeste nedostatak mira, sreće, ono što najbolje opisuje turcizam “rahatluk”.
‘Lučem’ tražimo iskrenog vjernika
Na dobrom smo putu da uspijemo ono što ni đavo od postanka svijeta ne uspijeva: istjeramo vjeru iz srca ljudi.
Jer znate, kada god neko ovdje u javnosti spomene Boga, odmah razmišljate šta je to toliko ukrao ili se sprema da ukrade. Ili u najboljem slučaju koju to funkciju brani ili na koju funkciju juriša.
Za to vrijeme iskrenog vjernika morate “lučem” tražiti.
Srećom, pa imam dovoljno godina da pamtim i ono “bezbožno” vrijeme socijalizma u kojem je kažu vjera bila zabranjivana i proganjana.
Evo svjedočim iz mojih porodičnih sjećanja, koja su, kako se sve više odmičem od djetinjstva, samo življa, da sam poznavao neke iskrene mumine (vjernike) iz toga doba.
Naš rođak Mumin je bio živi dokaz one latinske izreke “Nomen est omen” (ime je sudbina).
Volio bih da i u ovom vremenu nađem nekog mumina ili Mumina, ali ih nažalost sve teže nalazim.
Ako ih i ima, oni su daleko od svakog izvora moći ili pažnje javnosti, duboko svjesni da je upotreba Boga za lične ciljeve jedan od najvećih čovjekovih grijehova. Jedan od rijetkih neoprostivih i pred Bogom i pred ljudima…