Rođen sam u porodici u kojoj se razlog pjesmi nikada nije tražio. Bilo je dovoljno da neko samo iz njemu znanog razloga “pusti glas”, a da mu se ostali pridruže. Još ako bi se našla kakva muzička pratnja, što je obično bila neka prastara harmonika “dugmetara”, sve bi se pretvorilo u pravi koncert. Naravno, brzo bi se našlo i nešto da se pjevači i muzičari okrijepe između numera, pa bi se sve pretvorilo u teferič.
A na repertoaru, makar onoga što pamtim iz djetinjstva, uglavnom su bile sevdalinke. Interesantno, i muškarci i žene koje pamtim iz tog doba znali su ih jako puno napamet, što je za današnje generacije prosto nepojmljivo.
Bila su to vremena puno manje opterećena tehnologijom nego danas. Ljudi su, osim gledanja televizora, vrijeme uglavnom prekraćivali uz radio aparat. To je bio i vakat kada su političari bili daleko manje važni i, naravno, manje popularniji nego danas, pa se pored slušanja prenosa utakmica fudbalskog prvenstva vrijeme upražnjavalo i slušanjem muzičkih emisija.
Ali, pravi doživljaj je bio samo moguć in vivo, a moram reći da sam se kao dijete imao prilike naslušati mnogo pjesama uživo, posebno sevdalinki.
Drugovanje s muzikom
Moj djed po majci, osim upražnjavanja vjerskih obaveza, radio je samo još jednu stvar pasionirano – pjevao.
U svom notesu, koji je dobio od mog starijeg daidže Hajrudina, pažljivo je bilježio tekstove sevdalinki. Dobar dio njih imao je više verzija. Naime, djed i njegova trojica braće su jako lijepo pjevali i u svojoj mladosti bivali pozivani na mnoga porodična i narodna veselja od Bijelog Polja i okoline, pa sve do Novog Pazara, Sarajeva, Brčkog, Kosova, zapravo svuda gdje se naša nekada brojna porodica raselila.
Iako načetog zdravlja i u poznim godinama, znao bi zapjevati čak i onda kada to baš i nije prilika, kao onda kada nam je stradao član familije, a on ipak zapjevao. Njegovo obrazloženje je bilo da je muzika jača od njega i da, koliko god da mu je teško, ne može odoljeti tom transu u koji nas prvi taktovi sevdalinke bacaju.
Druga okupljanja sa sličnom muzičkom podlogom koja pamtim su ona s kraja ‘80-ih i početka ‘90-ih. Moj stariji daidža Hajrudin, stalno nastanjen u Sarajevu, često bi dolazio da obiđe roditelje i rodbinu u Bijelom Polju.
Kao neko ko je cijeli život drugovao sa muzikom, a talenat za pjesmu naslijedio od svog oca, uz nevjerovatan talenat za komunikaciju sa ljudima, uvijek mu je malo trebalo, pa da se nakon što se popije kafa i malo odmori, već u kasno popodne kuća napuni rođacima i komšijama.
‘Haj’ ovu za moju dušu’
Bila su to druženja na kojima bi društvo često dočekalo zoru. Najpopularniji je svakako bio onaj ko svira harmoniku, ali je njemu i bilo najviše naporno, jer bi po svu noć slušao: “Haj’ ovu za mene, haj’ ovu za moju dušu”…
Bila su to vremena kada to što se iz komšijske kuće čuje muzika i pjesma nije nikakvo čudo i da je sasvim normalno da vidite ljude kako se u zoru razilaze svojim kućama.
Rat će učiniti kraj ovim druženjima. Dobar dio rodbine i komšiluka će se rasuti širom svijeta i naš mikro svijet, ma koliko ga krpili, nikada neće biti isti.
Iz srca dženeta
Treća osoba iz moje porodice za koju pamtim da je “patila” od padanja u trans na prve zvuke sevdalinke bio je moj amidža Kamber. Taj div od čovjeka od gotovo dva metra uvijek je tražio na veseljima da mu pjevaju jednu sevdalinku: U Stambolu na Bosforu.
Sjećam se da bi je pjevao sa takvim kombinacijom uživanja i bola koji može proizvesti samo ta vrsta muzike. Kao da se tok trenutka prebacio u Stambol i u taj vakat i da su mu i paša i pašinica rod najrođeniji i da je taj njegov glas svjedok njihove zle i teške sudbine.
Ove trojice ljudi iz mog teksta nema više na ovom svijetu. Druga su vremena i ovamo. Ljudi više kao da nemaju vremena, strpljenja, a ni volje da se na taj način druže sa muzikom i da se uopšte druže na taj način.
Sva trojica pripadaju jednom prohujalom vremenu koje se više nikada vratiti neće. Siguran sam da tamo negdje u beskrajima dženeta pjevuše svoje omiljene sevdalinke. Jer sevdalinka je toliko lijepa da nije mogla niotkuda drugo doći osim iz srca dženeta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.