Beogradski Partizan je poslije 10 godina postao prvak košarkaške Jadranske lige što, osim navijačima, i nije donijelo neku pretjeranu radost jer se to, poslije sudara i poraza sa madridskim Realom u završnici Eurolige, nekako i očekivalo.
Ni Crvena zvezda koja je izgubila tu majstoricu, nakon izjednačenja u svojoj dvorani na 2:2, nije previše tugovala. Znali su i jedni i drugi da će narednu sezonu igrati u Euroligi koja jedina osigurava novac, sponzore i transfere koji sve više podsjećaju na one fudbalske.
Kome je je onda bilo do delirijuma i masovne histerije u beogradskim dvoranama – Štark Arena [ili samo „Arena“] i „Aleksandar Nikolić“ [i danas poznata kao „Pionir“], u kojima su hiljade ljudi pokazivale najniže strasti i masovno padanje u amok? Ili je ta silna mržnja prema drugom i drugačijem prosto slika Srbije koja je negdje pogubila prave ciljeve, pa i one koje je imala i još ih uglavnom na papiru ima i sama Jadranska liga?
‘Ko je kriv za sve što se događa?’
Trener Partizana Željko Obradović, jedan od najboljih u Evropi, prije dvije godine doveden u Beograd sa glavnim ciljem da detronizira Crvenu zvezdu u Jadranskoj ligi, ispunio je taj cilj, ali će, iz mog ugla gledano, ostati upamćen po svom zalaganju za odstranjivanje huliganizma u sportskim dvoranama koje u Srbiji, izgleda, još nema ko da čuje.
„Ko je kriv za sve što nam se događa“, postavio je pitanje na pobjedničkoj konferenciji za novinare popularni Žoc. Potom je sam dao i dio odgovora prepričavši scenu kada se autobus sa igračima i trenerima Partizana približio hali „Pionir“ u kojoj je domaćin Crvena zvezda. (Za one koji ne znaju, na osnovu dogovora uprava dva kluba, navijačima gostujućih ekipa nije dozvoljen pristup u dvoranu domaćina.)
Elem, kaže Obradović opisujući prizor, jedna beogradska dama, bezbeli sa onim velikim šeširom sa širokim obodom, drži klinca za ruku i pljuje i glasno psuje prema autobusu. Istovremeno, klinac ponosito pokazuje srednji prst u pravcu crno-bijelog autobusa. Naravno, ni dama ni klinac se nikako ne mogu podvesti pod kategoriju huligana, a da bi se objasnila ovakva asocijalna ponašanja potrebni su i sociolozi i psiholozi i doktori, politolozi i svi ostali koji se bave proučavanjem socio-psiholoških patologija, odnosno uzrocima ovakvih i sličnih ponašanja koji ponajmanje imaju veze sa sportom.
Time se Obradović nije bavio, ali je rekao i jednu prostu istinu: uspjeha Partizana ne bi bilo bez finansijske pomoći države, čitaj Vučića, kojemu upravo Partizanovci skandiraju one stvari koje, kako se to kolokvijalno kaže, baš „i nisu za novine”. Nažalost, nije rekao koliko novca je Partizan dobio, a kamoli koliko je novca iz državnog budžeta potrošila „njegova“ [Vučićeva] Crvena zvezda, doskorašnji neprikosnoveni prvak Jadrana odnosno regionalne ABA lige.
Klubovi i navijači
Obradović je precizno izračunao koliko je upaljača i drugih predmeta palo na parket u dvorani „Pionir“, odakle su se njegovi puleni izvukli uglavnom zahvaljujući živom štitu koji su napravili košarkaši Zvezde, a nije se bavio ni ovlašno tezama teksta sa portala Al Jazeere Balkans, objavljenog tačno prije godinu dana.
„Srpska klupska košarka, kao i ona na fudbalskoj sceni, ima tek dva imena iza kojih stoje dvije armije naizgled nepomirljivih pristalica. Što se košarke tiče, slijedi burna sezona u kojoj je sve neizvjesno pa čak i sam opstanak sadašnjeg sistema takmičenja u Srbiji. Od ponašanja samih klubova zavisiće i ponašanje navijača“.
Ovo je poenta pomenutog teksta s akcentom na posljednju rečenicu „od ponašanja klubova zavisiće i ponašanje navijača“, koju često zaboravljaju upravo oni koji vode klubove, uključujući tu i trenere i igrače.
Nakon prošlogodišnjeg skandaloznog završetka regionalne ABA lige i poraza od Crvene zvezde u petoj utakmici finalne serije play-offa bez publike u dvorani „Pionir“, košarkaši Partizana napustili su doigravanje u završnici Košarkaške lige Srbije.
Ovim činom, kako je tada zvanično saopšteno, Partizan je želio poslati poruku kako više ne želi biti dio huliganskih pirova neodgovornih pojedinaca koji navijaju za Partizan ili Crvenu zvezdu
Ništa se za godinu dana nije promijenilo. Osim što je Partizan osvojio Jadransku ligu, a Crvena zvezda kao i prošle godine Košarkašku ligu Srbije. S tim što Partizan ni ove, kao ni prošle godine nije ni učestvovao u final-fouru nacionalne lige što samo po sebi svjedoči kako u košarkaškoj zajednici Srbije nešto debelo odavno ne funkcioniše. Ni to nije novost.
Ali, kako je moguće da jedan od dva najbolja kluba ignoriše nacionalnu ligu i to dva puta za redom, to kao da više nikoga ne interesuje. Problemi su kao i bezbroj puta do sada olako gurnuti pod tepih i pored činjenice da se upravo zbog finalnih utakmica ABA lige jedva našao termin za finalne utakmice Košarkaške lige Srbije.
Obradović nije uspio dovesti Partizan na evropski vrh, ali je nagrada stigla u vidu titule prvaka Jadranske lige. Treba podsjetiti da je ovo takmičenje i osnovano sa idejom da se klubovi iz južne i, na početku, srednje Evrope (jednu sezonu igrao je čak i Maccabi iz Tel Aviva) u nedostatku kvalitetnih nacionalnih liga dodatno osnaže kako bi se mogli suprotstaviti najjačim evropskim klubovima.
Ono što je košarkaška Srbija dobila jest povratak navijača jer sada Partizan i Zvezdu gleda najviše ljudi u Evropi – prema nezvaničnim podacima, majstoricu u „Areni“ gledalo je rekordnih 25.000 posjetilaca, zvanično više od 22.000. Nevolja i jest u tome što su se mnogi od njih sa fudbalskih stadiona preselili u košarkaške dvorane, nažalost, donijevši sa sobom sve ružne navike od kojih je gađanje upaljačima i drugim predmetima protivničkih igrača tek „sitnica“ u odnosu na sve ostalo. Sportski savezi i klubovi moraju i sebe i navijače dovesti u red kako bi najbolje evropske klubove i ubuduće gledali i kod kuće.
Naravno, u tome im moraju pomoći i oni koji vode Jadransku i Euroligu kako bi se takmičenje na prostoru koji je iznjedrio tolike evropske i svjetske košarkaške asove, od Triglava do Đevđelije, izbjeglo još jedno potapanje Jadrana već u sljedećoj sezoni.
Najbolji ipak odlaze
Ima nešto zajedničko, istovremeno upozoravajuće i zabrinjavajuće, za dva najveća srpska kluba u Srbiji, a nije „navijačka groznica“. I pored milionskih injekcija koje im ubrizgava država – što direktno, što preko sponzora koje kontroliše država, a na kojima im svakako zavide svi ostali učesnici ABA lige iz svih država postjugoslavije – izgleda da ni to nije dovoljno. To pokazuje ne samo nedostatak evropskih trofeja, nego i činjenica da glavni igrači i pored svega odlaze zbog boljih ponuda koje dobijaju iz drugih evropskih klubova.
Tako je glavna ovogodišnja zvijezda tima sa Malog Kalemegdana, Amerikanac Kevin Punter, već potpisao ugovor s Barcelonom za tričavih 3,2 miliona eura, dok je najbolji Zvezdaš u protekloj sezoni, Argentinac Facundo Campazzo već na putu za atinski Panathinaikos, ali se cijena tog transfera, kao i da li je ugovor već potpisan, još drži u tajnosti. Za još dvojicu Partizanovih stranaca se takođe zna da odlaze – prvi, Francuz Mathias Lessort, takođe u PAO, dok se drugi, Australijanac Dante Exum navodno vraća u NBA ligu. Zvezdu će napustiti i drugi njen Argentinac Luca Valdoza, a konačan skor svih odlazaka biće poznat tek na isteku prelaznog roka.
Igračima koje smo spomenuli neće biti lako naći adekvatne zamjene, što će najvjerovatnije pokazati i nova sezona Eurolige u kojoj će biti teško očekivati plasman u „top osam“ koji je ostvario Partizan igrajući sa nekoliko stranaca plus Alen Smailagić.
Danak je to činjenici da su u Euroligi, osnovanoj sa ciljem da po kvalitetu jednog dana ugrozi i američku NBA ligu, odavno shvatili da je košarka dio entertainmenta odnosno industrije zabave, u kojoj su biznis i profit najvažnija stvar na svijetu. Važnija i od samog sporta, u ovom slučaju košarke. Za dobar biznis i isto takav profit moraju postojati ne samo Crvena zvezda i Partizan, nego i ostali klubovi koji se takmiče u Jadranskoj ligi.
U suprotnom, publike i rivalstava će biti sve manje jer publika uvijek voli gledati ono što je najbolje. I tu nikakvi pretjerani izlivi ljubavi i mržnje ništa ne mogu pomoći. „Trica“ je „trica“, „zakucavanje“ je “zakucavanje“, a „banana“ prosto „banana“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.