„Bruka na Bilinom polju“, „Zmajevi dotakli dno“, „Luksemburg ponizio reprezentaciju BiH“, „Ne možeš pobijediti Formulu 1 sa Spačekom“… naslovi se redaju i redaju. I nema im kraja.
Jutro poslije čitam ih blijedo, istrošenih emocija ne sada, nego puno prije, valjda otkako postoji reprezentacija Bosne i Hercegovine. Sijevne jedna dobra utakmica, a onda uslijedi hladan tuš i razočarenje koje nas ostavi pokisle u zemlji u kojoj svakako životarimo. U zemlji u kojoj vapimo za uspjehom u svemu, pa i u ovoj čudesnoj igri.
Uvijek nekako grcamo, željni samo plasmana, bez primisli o borbi za prolazak tamo do borbi za medalje. Kao da su nam ambicije odavno ispuhale, čak i onda kada smo imali sjajne igrače.
I sada, ovo što se desilo doima se kao nastavak.
Šta se desilo?
Desila se blamaža sa okusom gorčine.
‘Hrabro’ opravdanje za poraz
Poraz od Luksemburga (0:2) na Bilinom polju u Zenici u četvrtom kolu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo koje se igra naredne godine u Njemačkoj među navijačima fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine doživljen je kao najsramniji poraz u historiji nacionalnog tima.
Ovakvu bruku i sramotu na terenu niko kome su „Zmajevi“ u srcu nije mogao zamisliti. Ništa manje nije bilo ni nakon utakmice sa izjavama selektora Faruka Hadžibegića da „ne možete pobijediti Formulu 1 sa Spačekom“.
E sad, da li su po selektoru Džeko, Pjanić, Tahirović i ostali reprezentativci „spačeci“, a Luksemburžani brzi poput Formule 1 ili je samo „hrabro“ pokušavao opravdati se za poraz?
Imao sam sreću da kao novinar budem gost 2005. godine tadašnje ekipe West McLaren Mercedes na utrci za Veliku nagradu Evrope u njemačkom Nürburgringu, ali i da pratim fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine već 22 godine kao novinar (ranije sam kao navijač gledao većinu domaćih mečeva, počev od prvog meča sa Albanijom u Zenici, sa Grčkom i Italijom u Sarajevu). I nisam ubijeđen u nešto tako.
Putovao sam sa kolegama jednim kombijem, sasvim običnim, koji je pod točkovima ostavio hiljade kilometara da bi njegovi putnici gledali reprezentaciju i izvještavali i pisali o njoj. Ispratili smo kompletne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine, bili jedini predstavnici bosanskohercegovačkih medija na mečevima kvalifikacija za posljednje Evropsko prvenstvo u Francuskoj – u Strasbourgu, i u Ukrajini – u Lavovu, bili na legendarnoj utakmici Lige nacija B divizije u Podgorici i svjedočili bureku sa sirom, antologijskoj provokaciji Crnogoraca upućenoj navijačima „Zmajeva“, bili u Bukureštu protiv Rumunije u oktobru, u Bratislavi u martu… Na svim tim destinacijama smo vidjeli koliko ljudi cijene naše igrače, od kojih neki spadaju među evropsku i svjetsku klasu.
U Tallinnu smo stigli tek koji minut prije press konferencije dan uoči meča. Golman Asmir Begović nas je upitao kako smo došli. Nije mogao vjerovati da smo doputovali kombijem.
Ubrzo se pored njega „stvorio“ neki čovjek. Ispostaviće se da je to direktor reprezentacije Estonije koji je ujedno zadužen za nacionalni stadion. Nakon što mu je Bega objasnio ko smo, odakle smo i kako smo došli, iz džepa je izvadio pet VIP ulaznica i rekao da ih zaslužujemo te da nam je na usluzi za sve što nam bude trebalo.
Legendarni Ćiro i Pape
Upoznao sam i sve selektore nacionalnog tima. Sa nekima i nije bilo pretjerane „ljubavi“ u komunikaciji, ali je poštovanja bilo. Sa nekadašnjim kapitenom Emirom Spahićem „zakačio“ sam se u austrijskom gradu Feldkirchu gdje je smještena bila reprezentacija uoči meča sa Lihtenštajnom u Vaduzu na otvaranju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2014. godine. Dotrčao je da „zaštiti“ kolege Edina Džeku, Miralema Pjanića i Senijada Ibričića od „nasilnih“ novinara i fotoreportera koji su ih željeli fotografisati (doduše uz njihovu dozvolu i poziranje). Na kraju smo se izgrlili sa Spahom koji se izvinio za svoj postupak. Radi se o srčanom čovjeku koji je znao nekad neprimjereno reagovati prema ljudima, ali koji je bio nevjerovatan borac i lider.
Selektor Safet Sušić ostavio je najveći trag sa reprezentacijom. Vjerovatno najbolji igrač svih vremena u Bosni i Hercegovini, dobar trener, ali čovjek koji je teško podnosio kritiku.
Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, vjerovatno ima najveći doprinos za stvaranje kulta reprezentacije. Uveo je grljenje igrača prilikom intoniranja himne, držanje ruke na srcu, šaljive izjave s kojim je podizao atmosferu. Izrazio je želju da bude sahranjen u Kući cvijeća u Beogradu – barem tako je 1. aprila 2009. godine šeretski, od svog prijatelja, Beograđanina Veljka Smajevića, tadašnjeg kustosa Muzeja istorije Jugoslavije, „tražio“ u telefonskom razgovoru.
„Veliki Ćirin prijatelj Mensud Bečić Crni posetio je Muzej istorije Jugoslavije. Nazvao je telefonom Blaževića i objasnio s kim se nalazi. Ćiro je tražio da se čuje sa mnom, te mi rekao: ‘Veljko, sine, molim te, gledaj da mi nađeš mjesto kod Tita u Kući cvijeća’. Snašao sam se brzo i odgovorio mu da je on je besmrtan za sve nas i ako on ode da ćemo mi svi sa njim“, ispričao nam je tada Veljko Smajević, historičar iz Beograda, koji je priredio 30-ak izložbi fotografija o poznatim sportistima, muzičarima, žurnalistima i glumcima sa prostora Srbije i bivše Jugoslavije, kao i o nekim velikim sportskim događajima.
Nakon teksta koji sam objavio u novinama, Ćiro mi je šapnuo na uho: „Sine, stvarno si me z… s ovim, ali nema veze“.
Korak-dva se udaljio, nasmijao se i povišenim glasom rekao: „Vi novinari lažete. Sram vas bilo“.
Takav je bio Ćiro.
I šta ćemo sad?
Jutro poslije blamaže reprezentacije stigla mi je poruka prijatelja. Fotka tabele kvalifikacione grupe J za EURO 2024 sa objašnjenjem da je „selektor ispunio misiju i odveo nas do drugog mjesta“.
Kiselo sam se nasmijao.
U novoj poruci piše da smo „imali sreće jer Luksemburg nije igrao u najjačem sastavu“. Njihov selektor je otjerao dva najbolja igrača pred susret sa Bosnom i Hercegovinom.
Jesmo li stvarno toliko loši da nas je pretekao jedan Luksemburg?
Čast tom Luksemburgu, ali spada u donji dom evropskog fudbala. Valjda.
Možda i griješim. Možda su nas „prešišali“.
Za radost potrebno malo, a za prodaju obraza još manje
Za fudbal se kaže da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Za Bosance i Hercegovce, za sve one kojima je njihova fudbalska reprezentacija svetinja, zasigurno jeste.
Za radost je potrebno malo. Koja dobra akcija, koji gol i poneka pobjeda. Doduše, malo treba i za rasprodaju obraza i časti, svega stvorenog ranije.
Hoće li uslijediti smjena selektora Hadžibegića, čovjeka koji je vodeći nacionalne timove Crne Gore i Bosne i Hercegovine poražen dva puta od Luksemburga? Na to ukazuju izjave ljudi iz Upravnog odbora Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH.
Ako do toga dođe, ko god da dođe, biće mu teško. Ali, takav je sport.
Treba se izdići, konsolidovati redove i odigrati što bolje preostalih šest mečeva kvalifikacija. Možda nema šanse na smotru najboljih selekcija Evrope otići na ovaj način, ali bi mogli kroz završnicu UEFA Lige nacija – Divizije B.
Kao pobjednici grupe u kojoj su bili Crna Gora, Finska i Rumunija, reprezentacija Bosne i Hercegovine dobila je drugu šansu. Treba je iskoristiti. Jedna velika pobjeda i opet će biti huk navijača koji nosi igrače.
Mi ne tražimo puno. Tek poštovanje za svaku kupljenu ulaznicu, svaki prevaljeni kilometar pod točkovima da bodrimo naše, za svaku strepnju, suzu…
Nama treba pobjednički mentalitet. A njega nema bez pobjedničkog sistema – ni u državi, ni u fudbalskoj igri.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.