Nakon pokolja koji je počinio 13-godišnjak u beogradskoj osnovnoj školi, još uvijek, shrvani i užasnuti, ne znamo točno što bi mislili o tome. Jer, da bi nešto mislili, najprije bi trebali znati što je dječaku-ubojici bilo na pameti da učini nešto tako nepojmljivo. A mi to ne znamo. Jedino nam tehnički podaci očevida – kakvim se oružjem koristio, u koga je kojim redoslijedom pucao, koliko metaka ispalio i kojom brzinom sve to obavio – daju naslutiti da je zločin učinio terminatorski uvježbano, hladno i precizno. No i s tim informacijama smo opet na početku, suočeni s jednim jedinim pitanjem iza kojeg zjapi bezdan: Zašto?
Ako je u pitanju sušto zlo, taj će nas zaključak (ili odgovor) gurnuti u još dublju depresivnu bezizlaznost. Jer “zlo podrazumijeva nepostojanje uzroka“ ili je “uzrok samome sebi“, kako konstatira Terry Eagleton u svome eseju O zlu.
Zašto nam je važno znati zašto?
No postoji i pitanje koje se gradi na tom prvotnom “Zašto?“ i glasi: “Zašto nam je važno znati zašto?“
Mislim da bi nam to trebalo biti važno svima, ne samo roditeljima i bližnjima žrtava, jer život – kakav god i kako god – ide dalje, a taj strašan događaj još će dugo bacati sjenu puno dalje i od škole na Vračaru, i od Beograda, i od Srbije. Sjena tog događaja zahvatila je mnogo više – ni krivu, ni dužnu čitavu generaciju ovdašnjih tinejdžera, djece u istim godinama, nešto mlađima ili nešto starijima od dječaka-ubojice iz Beograda.
Proteklih je tjedana po medijima uzduž i poprijeko ovih prostora prodefilirala vojska psihologa, psihijatara, pedagoga i sociologa te njima prišlepanih političara, komentatora i analitičara, koji su tumačeći “zašto?“ samouvjereno pronalazili uzroke i povode koji su doveli do strašnog (zlo)čina u beogradskoj školi. Redom su ih otkrivali u istome: lošem odgoju (znate ono: sve kreće iz obitelji), nedostatku komunikacije s roditeljima (razgovarajte s djecom), dokonoj obijesti, pogubnim utjecajima videoigara, društvenih mreža i svega ostalog iz digitalnog i virtualnog svijeta; u zapadnjačkoj kulturi (naspram ove naše napredne i miroljubive balkanske, jel’?), materijalizmu i konzumerizmu koji ljude odmalena lišavaju empatije…
Razbuktala moralna panika
U očajničkom traženju odgovora na ono prvotno “Zašto?“, adresirano i poslano u beznadni bezdan, jer ga od dječaka-ubojice vjerojatno nikada nećemo čuti (niti bi možda trebali), stručnjaci i laici, bližnji i strani počeli su zahvaćati preširoko i sjenu tog strašnog zločina pretvarati u ništa manje strašnu sjenu sumnje u sve mlade, u generacije tinejdžera koji odrastaju tu s nama i pored nas, a da ih – ispada tako – zapravo ne poznajemo dobro i ne dopiremo do njih.
Počelo je neposredno nakon zločina, donekle razumljivim strahom izazvanim pretjeranim reakcijama. No ubrzo je počelo rasti u moralnu paniku, čak histeriju, koja do danas jedva da je popustila. Kako to biva kad nastupi moralna panika, obnoć su “sumnjiva“ postala sva djeca koja igraju videoigrice, koja vise nad mobitelima snepčetajući i tiktokajući tko-zna-što; djeca povučena u sebe, manje komunikativna, a i ona ekstrovertirana, ambiciozna, mentalno pregrijana, koja pet dana u tjednu idu na deset izvanškolskih aktivnosti.
Sve one dokazano problematične mlade huligane, razredne razbijače i ponavljače, odjednom su iz fokusa zabrinute zajednice izgurali “štreberi“, “tatini i mamini sinovi“, introvertirane “dobrice“ i nerazgovorljivi “emo-čudaci“ koji ne slušaju trap, cajke i trap cajke. U na brzinu javno sklepanom psiho-profilu mladog ubojice s Vračara odjednom se počelo prepoznavati mnoštvo potencijalno neuračunljivih klinaca, ne daj Bože monstruma. Kolektivno se reagiralo panično, a i mnogi koji su javno trebali dati stručno mišljenje, uglavnom su svojim tumačenjima razbuktavali tu paniku.
Sjena sumnje i spirala nepovjerenja
Već u onom dobronamjernom savjetu, koji je ubrzo dobio pasivno-agresivni prizvuk: “Razgovarajte s djecom!“, krio se prijekor i nametanje osjećaja krivnje jer se njime, zapravo, poručilo: “Niste razgovarali s djecom!“
Nulta točka te mučne atmosfere bila je izjava srbijanskog ministra obrazovanja (koji je u međuvremenu odstupio) odmah nakon masakra u školi. Prva reakcija na takav događaj biva emotivna i nedomišljena, ali osoba na odgovornoj dužnosti, dohvativši se mikrofona da u tom času nešto kaže, ipak treba biti hladnije glave od ostalih, pa odbrojati u sebi – do 10 ili 100 ako treba – a ne naprečac spomenuti “kancerogeni uticaj interneta, video igrica i takozvanih zapadnih vrednosti“.
Vjerujem da je nemalo roditelja nakon toga odlučilo “razgovarati“ s djecom, slikovito rečeno, gaseći im internet ili prebirući im po mobitelima preispitujući što objavljuju, sastavljaju li i oni nekakve “popise“ i prijete li, kako i kome. Sjena sumnje se nadvila.
U danima koji su slijedili “struka“ je spominjala koješta, nabadajući i nagađajući razloge, paušalno spominjući set simptoma dječaka-ubojice: adolescentsko “ispitivanje granica“ (a tko ih nije ispitivao u tim godinama?), “informiranje preko interneta“ (a odakle drugdje?), “izbjegavanje razgovora s roditeljima o svojim problemima“ (jeste li vi u tim godinama to činili?)…
Iz površnih (psiho)analiza skiciran je općeniti profil današnjeg tinejdžera i načelu mu udaren žig “sumnjiv“. I još kada netko u medijima doda da „deca na društvenim mrežama proslavljaju masakr kao herojski podvig“, roditelj u tom nesuvislom uopćavanju odmah može posumnjati na vlastito dijete, susjed na susjedovu, a netko treći na tuđu djecu i začas nastane spirala predrasuda i nepovjerenja.
Na sve to neko još stručnjak – pročitah negdje – predloži da se „kao zakonska odredba uvede da se svako dete koje napravi nešto neželjeno uputi na opservaciju u zdravstvenu ustanovu“ jer bi se time “rešile mnoge stvari“.
Pod skenerom institucija, medija i roditelja
Naravno da treba razgovarati s djecom koliko god je to moguće i koliko god vam to oni dopuste u svojim najkrhkijim godinama. Naravno da je bolje biti manje na internetu i manje igrati agresivne igrice. Naravno da je život jednostavniji kad je mlado biće otvorenije, sve to stoji. Ali, tinejdžeri su vjerojatno najsloženiji oblik života koji postoji na svijetu, a ovima odavde, tim strašnim činom jednog njihovog vršnjaka, na ramena je stavljen strahovit teret.
Pred komisijom javnosti i društvenih mreža, pod skenerom kojim preko njih sada prelaze institucije i mediji, i roditelji, i društvo s društvenih mreža – trebali bi svima stalno dokazivati da danas-sutra neće učiniti nešto slično.
Masovno ubojstvo u beogradskoj školi bit će granični kamen, događaj koji će duboko i tragično obilježiti jednu društvenu epohu ovih prostora. Rane su još svježe, bol ogromna, a pitanje “Zašto?“ zjapi širom otvoreno. No pritom valja biti razuman i ne opteretiti sumnjom cijelu generaciju djece, “jer vise na internetu i igraju videoigrice“. Drugim riječima: razgovarajmo s njima – ako uspijemo, super! – ali olabavimo malo bez obzira na sve. Oni vjerojatno već imaju osjećaj da se sa svih strana upire prstom u njih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.