Odrastao sam u porodici u kojoj su bukvalno svi pušili. Tata je počeo još kao tinejdžer i pušio je po dvije kutije dnevno. Ostali su pušili manje, a gosti koji bi nam dolazili, nikad ne bi pitali smije li se pušiti kod nas u stanu, nego je to jednostavno bila sasvim normalna pojava. Meza, kafa, mnogo domaćeg ića i pića, te nezaobilazne pune pepeljare, bile su dio svakodnevnog folklora u stanu. Posjetioci su se smjenjivali, jelo se i pilo kao nekad u JAT-ovim avionima, ali pepeljare su ostajale pune, bez obzira na količinu derneka, hrane i pjesme. Bitno je bilo da se tulumari i puši, a o zdravlju se nije previše mislilo.
Nisam bio poslušno dijete, bez obzira na kazne, i često bih pepeljare bacao kroz prozor, a pošto sam živio pored glavnog sarajevskog šetališta, to je bilo izuzetno opasno. Obično bi onda sestru poslali u izviđanje da vidi ima li ko povrijeđen na ulici, te šta je ostalo od kristalne pepeljare.
Prvu alergijsku reakciju sam dobio kad sam imao pet godina. Nikome nije bilo jasno šta mi je, a sve je izgledalo kao astmatični napad. Ne bih uopšte mogao udahnuti i roditelji su se preplašili da bih se mogao ugušiti. Pozvali su taksi i, dok sam se tako gušio u autu, troje odraslih, uključujući vozača, ne bi gasili cigare tokom vožnje. U ambulanti bih dobio injekciju adrenalina i sve bi bilo lakše, ali godinama nije bilo nade da će biti bolje, a napadi su se počeli ponavljati. Tokom rata, usred policijskog sata, desio se i najozbiljniji alergijski napad, i tek tada, sedam godina poslije, majci su rekli da bi to možda mogle biti alergija, a ne bronhitis kako se dotad mislilo.
Mimoze na času hemije
Ostao sam u bolnici na inhalacijama i počela su ispitivanja. Dobio sam nalaze u kojima je pisalo da sam veoma alergičan na devet od 11 stvari koje su testirali, a najviše na polen, cvjetove drveća, dlaku životinja i prašinu. Tada nije bilo testa na duhanski dim, a siguran sam da mi je i to smetalo. Otad moje noćne more s alergijama nikad nisu prestale, a posebno će me dim pratiti gdje god bih se našao.
Tih godina niko nije imao razumijevanja, pa bi se ljudi šegačili ako mi smeta cvijeće u stanu, ili čak i u učionici, gdje mi je nastavnica hemije rekla da nju „nije briga za moje alergije, ali mimoze će ostati tu“. Pošto sam bio buntovnik, bacio sam mimoze kroz prozor i izašao s časa, ali mislim da ona ni do danas nije shvatila koliko je pogrešno reći jednom djetetu takvo što.
Naravno, u poraću se niko nije mogao baviti dječijim alergijama, jer smo svi jedva preživjeli, gledali kako se snaći da zaradimo koju paru, te da završimo škole. Alergičare niko nije shvatao ozbiljno, a mi bismo se gušili od pasa, mačaka, prašine, lipe u lipnju/junu i ostalih stvari koje bi nam otežavale disanje, slinio i svrbio nos, naticale oči itd.
Najgori osjećaj mi je bio kada sam shvatio da sam alergičan i na ubod ose, ljeta 2017, kada me osa ubola u vrat. U roku od 10 minuta tijelo mi je potpuno nateklo, a bio sam pola sata vožnje od prve ambulante. Vlasnica hotela u kom smo se zatekli je luđački vozila da me spasi, a u ambulanti su me čekali s aparatima za oživljavanje. Prije toga sam uzeo tri antihistamina (lijek za obične alergije) i izgleda da je pomoglo da se ne počnem gušiti, ali sam tih pola sata zaista gledao smrti u oči. Od tog dana svugdje sa sobom nosim EpiPen, adrenalinsku injekciju, a izbjegavam udaljena planinska mjesta, ostrva na kojima nema ambulanti ili mjesta gdje ima mnogo opasnih insekata.
Obično se zamislim u situaciji da mi je potreban helikopter, a da se Predsjedništvo ne može usaglasiti u tome, i onda se radije pouzdam u svoj EpiPen, koji nažalost nije moguće ni kupiti na bh. tržištu. Svake godine pročitam da je neko umro od uboda stršljena, a da su ti ljudi nosili EpiPen sa sobom, danas bi vjerovatno bili među živima.
Pomaci se naziru, ali sporo
Danas nije mnogo bolje i to je u gotovo cijelom svijetu problem. Naziru se pomaci u državnim strategijama prema ovom problemu, ali kod običnog svijeta koji ne pati od alergija i dalje nema neke empatije, pa čak ni svjesnosti. U međuvremenu je mnogo mojih prijatelja, poznanika i članova familije dobilo intoleranciju na razne stvari, te su postali alergični uglavnom na polen, često i životinjske dlake, a neki čak i na hranu.
Kada smo uselili u posljednji amsterdamski stan, bio sam sretan što ćemo imati veliku terasu, ali sam već prvo proljeće shvatio da je otvorena garaža, koja se vidi s terase, puna stabla javora, a javor proizvodi ogromne količine polena.
Otkako sam doselio u Holandiju, svaka godina mi je gora od prethodne, a kako ima mnogo više zelenila nego u balkanskim gradovima, više nigdje ne mogu izaći, a da mogu normalno funkcionisati tokom alergijske sezone. Bijele latice behara lete svuda oko nas, trava se svakodnevno kosi i sve to izaziva nenormalne iritacije do te mjere da je gotovo nemoguće obavljati obične dnevne zadatke. Tih se dana, posebno u junu i julu, zatvorim u kuću i kad je vani najljepše, te kad je najduži dan, ja priželjkujem kišu, kao da mi nije dosta holandske klime. Najljepše se osjećam u hodniku i kupatilu, a u novčaniku u svakom trenutku nosim desetak različitih tableta koje kupim u raznim zemljama. Kada primijetim da jedna više ne funkcioniše, pređem na drugu, i tako ukrug, a kod kuće ih imam i više.
Prošle godine sam probao akupunkturu i funkcionisalo je nekoliko dana, a ove godine ću proljeće početi s hidžamom, pa ćemo vidjeti koliko i da li funkcioniše. Doktor mi kaže kako su alergije još uvijek nedovoljno istražene i da ne vjeruje u alternativne metode, ali ne nudi ni nešto mnogo bolje. Svojevremeno mi je ponudio terapiju koja traje dvije do tri godine, u kojoj se tijelo izlaže svim poznatim alergijama jednom mjesečno i to sve dok reakcije same od sebe ne prestanu, ali nema nikakve garancije da će uspjeti. Pošto nikad ne znam hoću li dogodine odseliti iz Holandije, odustao sam od te ideje.
Japan objavio rat polenu
A da bih najradije odselio iz Amsterdama govori mi činjenica da vjerovatno ni ove godine stanje neće biti mnogo bolje. Na aplikaciji vremenske prognoze Sarajevo je prikazano kao mjesto gdje još uvijek nikako nema polena, dok je Amsterdam u vrlo visokoj zoni. Iako ću se svim silama naoružati protiv polena, i to ne samo hidžamom, akupunkturom i tabletama, nego i odlascima na holandske plaže, vjerovatno ću i ove godine pošteno propatiti. Ipak, nadam se da će se sve više pričati o alergijama kao o nečemu što postaje nepodnošljivo.
Japanci su već počeli mijenjati drveće s mnogo polena i saditi crnogorične biljke, s obzirom da u ovoj zemlji čak 40 posto ljudi pati od ovog problema, nazivajući tu akciju „ratom protiv polena“. Kako to ustvari izgleda, osjetio sam u Vancouveru, gradu koji je prekriven borovinom. Ranije sam ga opisao kao jedno od najljepših mjesta koja sam u životu vidio, ali to je vjerovatno zbog toga što sam mogao normalno disati – i to usred juna. Morska obala i borovina su me za dva dana izliječile kao sve tablete ovog svijeta. Osjećao sam se lijepo i konačno sam mogao disati, što se ne bi reklo da mogu bilo gdje u Holandiji, osim na plažama.
Stoga je rješenje bježati u borovinu i na plaže, barem dok se ne promijeni svijest, pa dok ne shvatimo da je sve više ljudi kojima smeta polen. Od duhanskog dima, životinjske dlake i prašine se možemo zaštititi, ali od polena ne možemo. Vrijeme je da se i to mijenja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.