Bilo je ovo najduže i najjače granatiranje Kijeva od početka rata. Probudio sam se nakon snažne eksplozije od koje su se zatresli prozori mog stana u centru grada.
Osjetio sam da je u blizini, no prema zvuku sam shvatio da se uključio sistem protuzračne odbrane koji pogađa dronove ili projektile u zraku. U roku od nekoliko minuta uslijedilo je najmanje 10 praskova, a svjetle tačke protuzračnih raketa obasjavale su tamu.
Bio sam previše pospan da bih ih prebrojao. Nije to ona vrsta vatrometa zbog kojeg požurite do prozora kako biste uživali u pogledu. Gledao sam ih kroz roletne, još uvijek ležeći u krevetu.
Ono što zaista trebate uraditi u takvim situacijama je pokriti se dekom kako bi se zaštitili od stakla koje se razbije usljed udara.
Adrenalin i iracionalni strah
Nakon kratke pauze uslijedile su nove eksplozije, od kojih su neke bile udaljene od centra grada. No, svaka je bila „glasna“. Nisam se prestrašio, nisam ustajao iz kreveta. Nisam čak ni pogledao na sat i pokušao sam ponovo zaspati.
Mjesecima već znam da su – statistički gledano – šanse da dron ili projektil pogode moj stan stotinu puta manje od šanse da poginem u saobraćajnoj nesreći. Naravno, svako granatiranje vas puni adrenalinom i iracionalnim strahom.
Ali najgori dio je to što, za razliku od zvuka crkvenih zvona, nemate osjećaj da je granatiranje „završeno“.
Nastaje tišina ispunjena ehom odjeka eksplozija. Očekuješ još jednu, zamišljajući da će biti glasnija i jača.
Zujanje komarca
Nakon gotovo 15 mjeseci rata, počeo sam previše racionalno razmišljati. Samo u snu vidim projektil u obliku zmije kako ruši zid mog stana, uništavajući moje knjige i gramofonske ploče. U tim snovima nikada ne umrem.
Šta me zaista uznemirilo? Nekoliko minuta nakon posljednjeg praska čuo se još jedan zvuk – zujanje komarca. Činio se slabašnim i osuđenim na propast poput pokušaja Rusije da zastraši Ukrajinu i natjera je da se pokori.
Ustao sam, upalio svjetlo, ubio komarca jastukom i vratio se na spavanje. Nije me nijednom ujeo, nije okusio moju krv. Neće ni Rusija.