Uvoz automobila je prošlost

Vrijednost na tržištu je takva da, dok se poplaćaju dadžbine, a to su PDV, špediterske usluge u obje zemlje, gorivo i još neke manje stvari, ispada da vas na kraju dođe skuplja pita nego tepsija.

Kada smo 2021. kupili Peugeota 308 karavana, po imenu Paskal, Pjera smo uvezli u BiH, iako je to bilo suprotno svakoj ekonomskoj logici (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedavno sam pomagao prijatelju da nađe posao. Gledali smo gomilu oglasa i pronašli jedan u kompaniji koja kupuje nove automobile širom Evrope i uvozi ih u Holandiju. Tražili su predstavnika za Balkan, a naši jezici su bili prednost. Nije mi nikad palo na pamet da to može biti unosno, pogotovo jer sam odrastao u sistemu gdje se automobili uvoze sa Zapada, a ne obrnuto. Ipak, novi automobili su često na Zapadu mnogo skuplji, i onda ima smisla kupiti “polovan” automobil koji je prešao desetak kilometara, uvesti ga, platiti PDV i prodati po cijeni koja je prihvatljivija od cijena u autosalonima.

Uvijek sam volio vožnju. Kada biram hoću li letjeti iz Eindhovena za Tuzlu, i cijeli dan provesti u putu od Amsterdama do Eindhovena, te od Tuzle do Sarajeva, ili ću voziti od Amsterdama do Sarajeva, uvijek biram ovo drugo. Nisam nikad bio zagriženi fan automobila koji bi pratio sve testove ili znao cijene novih Porschea, Ferarrija i raznih terenaca, nego sam se zanimao samo i isključivo za ono što si mogu priuštiti. Tako sam 1997. godine bio oduševljen što je izašao novi Yugo Tempo. Dok sam živio u Sarajevu najprije sam vozio Opela Kadetta koji sam dobio od sestre. Cijena mu je možda bila 1.500 KM, a kad bih kasnije pričao o tome, uvijek bih dodao da je to “auto godine iz 1987. godine”, što je poznata rečenica književnika Ozrena Kebe iz njegovog romana Kako je lijepa moja Vectra.

Nakon toga sam kratko imao Golfa dvojku kojeg sam prodao za više nego što je plaćen, a prve ozbiljne kilometre sam napravio Škodom Fabijom i VW Polom Classic, s kojima sam prošao pola Evrope. Posebno je isplativ bio Polo koji je pri brzini od 100 km/h trošio malo više od tri litra. Koliko god prospekti tvrdili da benzinci troše isto kao dizeli, nikad me u to nisu uspjeli uvjeriti. Potpuno isti auto će trošiti duplo više para na gorivo ako je benzinac, pa je samim tim potrebno jedino izračunati isplati li se voziti dizela u odnosu na porez koji je na Zapadu mnogo viši. Sve u svemu, s ova četiri automobila sam prešao barem 300.000 kilometara, a da me nikad nisu ostavili na cesti. Dijelovi su bili jeftini, mogli su se svugdje pronaći, a lako je bilo i doći do majstora.

Automobilu smo dali ime

Taj pristup sam zadržao i kad sam doselio u Holandiju. Prvi auto sam kupio 2012., i to je bio Golf četvorka. Plan je bio da ga vozimo cijelo ljeto, i nakon toga prodamo u BiH. Tad sam otkrio sve čari izvoza, odnosno uvoza automobila, te koliko samo stvari može poći naopako. Golfa sam kupio od jednog Iračanina koji nikako nije mogao da ga se riješi jer je imao dizel motor. Tada je registracija tog auta u Holandiji koštala preko 2.500 eura godišnje, a vrijednost mu je bila daleko ispod toga. Jedino je bilo isplatno odjaviti ga dok neko ne naiđe, ali i odjavljen mora biti sklonjen s ulica u neku garažu, pa je onda i to trošak. Rekao mi je da neće pregovarati o cijeni, a tražio je 1.700 eura. Kad sam izračunao koliko će me to doći do registracije u BiH, shvatio sam da ću za oko 6.000 KM imati auto koje u Bosni vrijedi barem 50% više. Tad sam se počeo baviti mišlju da pokrenem i takav posao, jer nisam nikako mogao vidjeti način da se tu izgubi novac, sve dok nisam stigao u Bosnu i otkrio sam da uopšte ne zadovoljava standarde uvoza. Imao je motor stariji nego originalni, što srećom niko nije primijetio. Broj šasije je govorio da se auto može uvesti, pa motor niko nije ni provjeravao, i tako sam, nakon mnogo administrativnih peripetija, uvezao automobil kojem smo dali ime Hans. Vodili smo se time da njemački auto mora imati i njemačko ime, a prvi put sam čuo da neko imenuje automobil kad sam pričao s profesorom Nenadom Veličkovićem o njegovom smeđem ljubimcu koji se zvao Čokoljub. Ne znam ni koji je auto bio u pitanju, ali znam da mi se svidjela ta navika, a to će onda posebno biti interesantno mojoj kćerci koja se uz određeni auto veže kao da je osoba. Velika mana te navike je da ga je onda teže prodati.

Nema provjere automobila

Hansa smo prodali mojoj sestri, a zet ga i danas vozi. Mislim da ima i preko pola miliona pređenih kilometara, a kako je to zadnja generacija automobila bez mnogo elektronike, na njemu se nema šta pokvariti. Hans mi je dokazao i da je istinita priča o tome kako je velika kilometraža u inostranstvu podnošljivija nego kod nas. Kupljen je sa pređenih 240.000 km, a bio je u boljem stanju nego gore spomenuti Polo sa 120.000 km. Nakon što je Hans prodat, jedno vrijeme smo bili bez auta, tragajući za idealnim ljubimcem koji će nas voziti dugo godina. Žena mi je stalno slala neke skupe makine, a ja bih obično našao manu. Na kraju sam shvatio da tako nikad neću kupiti auto u Holandiji jer ovdje nije običaj odvesti auto majstoru na pregled. To vam jednostavno niko ne dopušta. Moguće ga je online pregledati po tablicama, i to je to, a mnoge autokuće prodaju rabljena auta uvezena iz drugih zemalja, i onda je nemoguće ući u trag da li je bio udaren, koliko je kilometara zaista prešao i šta je od svega što piše istina. Moguće je samo napraviti neki ovlaš pregled izgleda, a potražnja je tolika da se uvijek može prodati za isti novac.

U međuvremenu smo iznajmili barem dvadesetak automobila, u potrazi za najboljim, a na kraju je pala odluka. Kupujemo Peugeot 208 dizel, a sve svoje kriterije sam sveo na jedan jedini; bitno je da se ne krade na Balkanu. Da bismo došli do Peugeota, potrebno je bilo konstantno gledati oglase, a onda čim nešto takvo izađe, rezervisati termin. Došli smo u jednu autokuću nakon posla, a naš rezervisani Peugeot je neko već probavao. Na moju opasku da ću se posvađati ako nam ode, supruga je samo rekla “ne brini, prvi smo ga rezervisali”. Tako je i bilo, iako smo svi htjeli da ga kupimo, mi smo imali prednost jer smo prvi poslali rezervaciju. U kuću je stigao Peugeot 208 Allure s dizel motorom i svom mogućom opremom. Nazvali smo ga Pjer, dovoljno francuski da mu priliči, a opet dovoljno slavenski da to napišemo “po Vuku”. Pjer će nas narednih šest godina odvesti više puta na razna putovanja, sve do Elafonisosa, južnije od Peloponeza, a toliko je sve ove godine dobar da smo shvatili da ga ne želimo prodati.

Skuplja pita nego tepsija

Kada smo 2021. kupili Peugeota 308 karavana, po imenu Paskal, Pjera smo uvezli u BiH, iako je to bilo suprotno svakoj ekonomskoj logici. Tada sam shvatio da se apsolutno više ne isplati uvoziti automobile. Vrijednost na tržištu je takva da, dok se poplaćaju dadžbine, a to su PDV, špediterske usluge u obje zemlje, gorivo i još neke manje stvari, ispada da vas na kraju dođe skuplja pita nego tepsija (izraz u Bosni kad se nešto ne isplati). Još ako auto nije proizvedeno u Evropskoj uniji, nemoguće je dobiti certifikat koji će vas osloboditi carine, pa je potrebno platiti još 15% na procijenjenu cijenu. Tako ćete recimo za Toyotu koju ste platili 10.000 eura morati doplatiti još minimalno 3.500 eura, a za taj novac možete u matičnoj zemlji naći nešto mnogo povoljnije i bolje. Naš Paskal i dalje drži istu cijenu kao kad smo ga kupili, i to usljed inflacije koja se desila u zadnje dvije godine, što je takođe doprinijelo tome da uvoz i izvoz krenu u drugom smjeru.

Zbog toga uopšte nije čudno što sada postoje firme koje kupe nov Peugeot u, recimo, Maroku, gdje ima malo manje opreme, uvezu ga u Holandiju ili Francusku, te prodaju kao novog za tri-četiri hiljade eura niže. Čini se da je uvoz automobila sa Zapada već sada prošlost, a najnovije odredbe EU o prestanku proizvodnje automobila s dizel i benzin motorima nam govore kako će se kod nas sjatiti sve što se više u EU ne bude isplatilo voziti. Kada dođe to vrijeme, možda se ponovo bude isplatilo uvesti auto sa Zapada, a dotad se čini da je to samo gubitak novaca, te da ćemo sačekati potpunu elektrifikaciju  autoindustrije. Trenutno je situacija takva da su električni automobili često duplo skuplji od njihovih verzija benzinaca, pa se prosto ne isplati o tome ni razmišljati. Balkan i istočnoevropske zemlje će vjerovatno pričekati na to, a dotad će Holandija i druge zemlje u okruženju probijati rekorde kupovinom električnih vozilica.

Moj Paskal će vjerovatno ostati ovdje jer ga se neće isplatiti uvoziti, a kad se odlučim vratiti u Bosnu, kupiću nešto mnogo bolje za te iste novce. A imam i Pjera, njega ću voziti do iznemoglosti.

Izvor: Al Jazeera