Hrvatska je demografski opustjela zemlja. U njoj je sve manje gužvi: jutarnja i popodnevna prometna špica u Zagrebu i nekoliko većih gradova, gužve na autocestama prema moru i obrnuto u ljetnim mjesecima, gužve na benzinskim pumpama večer uoči poskupljenja goriva i gužve uoči praznika u šoping centrima… i to je – to. Sve je vidljivije da nedostaje ljudi, onih skoro milijun “nestalih” u popisima stanovništva u zadnjih 20 godina. Hrvatska je mala zemlja, ali nije tijesna. Osim u zatvorima.
Zatvori u Hrvatskoj su prepuni. Štono bi se reklo, traži se mjesto više, ali kapaciteti su naprosto nedovoljni. E tamo vlada gužva kao osamdesetih na sjevernoj tribini Dinamovog stadiona ili na predizbornim skupovima HDZ-a početkom devedesetih. Ako Hrvatska ikime ne oskudijeva, to su ljudi koji služe kazne u kaznionicama ili čame u istražnim zatvorima čekajući podizanje optužnice.
Zatvori puni kao apartmani na Jadranu
Zatvorski sustav je preopterećen. Četrnaest zatvora, šest kaznionica, dva odgojna zavoda za maloljetnike i jedna zatvorska bolnica nisu dovoljni da prime sve koji bi tamo odlukom sudova trebali biti. Zatvori su puni kao hoteli i apartmani na Jadranu u špici turističke sezone.
Premalo mjesta u zatvoru znači i loše uvjete. U ćelijama od šest kvadrata stišće se i po troje četvero ljudi, higijenski uvjeti su loši, nerijetko u istoj prostoriji kaznu gule i oni koji su počinili lakša kaznena djela i okorjeli kriminalci. Zbog svega toga proteklih je godina pokrenut već niz tužbi protiv države.
Najgore je, kažu, u najvećem zatvoru, onom u zagrebačkom naselju Remetinec. U sobama od dvadesetak kvadrata boravi i po osmero zatvorenika. Kapacitet Remetinca je oko 600 ležajeva, a bilo je godina kada je ondje boravilo i do tisuću zatvorenika. Inače, ukupni zatvorski kapaciteti u Hrvatskoj su oko 3800 ležajeva, popunjenost je 98 posto, a nešto manje od trećine zatvorenika čine oni koji su u istražnom zatvoru.
Posljednjih godina dodatnu gužvu u već krcatim zatvorima stvorili su brojni krijumčari ilegalnih migranata te počinitelji prometnih prekršaja otkako je postrožen Zakon o sigurnosti prometa na cestama.
Dvjestotinjak narukvica čeka gležnjeve
Budući da su zatvori puni, traže se načini da ih se rastereti pa su sudovi proteklih godina za blaža kaznena djela češće izricali zamjenske kazne poput rada za opće dobro i uvjetnih kazni u poluotvorenim ili posve otvorenim uvjetima. Upravo zato narukvice (ili “nanogice”) za elektronički nadzor postaju rješenje problema i sve traženiji “nakit” u Hrvatskoj.
Iako je uvođenje elektroničke narukvice bilo najavljeno još 2009. godine, trebalo je proći osam godina da bi 2017. bile probno uvedene u sklopu pilot-projekta, a tek sada i u službenoj praksi. Nakon skoro 15 godina od inicijative, zatvorski sustav, odnosno Ministarstvo pravosuđa, evo već sedam mjeseci, raspolaže s dvjestotinjak takvih narukvica. A sustav kao da ih ljubomorno čuva. U tih sedam mjeseci, koliko su narukvice na raspolaganju, oko gležnjeva ih je dobilo tek petoro zatvorenika.
Prvo što pada na pamet kada su narukvice za elektronički nadzor u pitanju jest da one pružaju zatvorenicima mogućnost udobnijeg odrađivanja kazne. No, osnovni smisao trenutno je da se koliko-toliko rasterete zatvorski kapaciteti, koji se popunjavaju čim se oslobodi neko mjesto, a da zatvorski sustav, koliko je moguće, kadrovski predahne jer mu nedostaje nekoliko stotina zatvorskih čuvara. U prvom redu je ušteda, jer jedan dan boravka zatvorenika u zatvoru državu košta oko 50 eura.
Do narukvice (ipak) bez protekcije
U hrvatskim zatvorima leži podosta posrnulih biznismena i političara osuđenih za korupciju, počev od najpoznatijeg – bivšeg premijera Ive Sanadera, a kroz istražne zatvore neprestano defiliraju bivši ministri i drugi visoki dužnosnici lišeni svojih funkcija. Oni su u javnosti poznati i omraženi, često se piše o njima, pa je dojam ih u zatvorima ima mnogo. A nema. Mnogi od njih uspijevali su raznim pravnim smicalicama ili blagonaklonošću sudaca izbjeći zaslužen(ij)e kazne i duže robijanje. Iako se običnom građaninu čini da će baš oni biti u prvom redu za dobivanje narukvica za elektronički nadzor ili da bi do njih mogli doći preko reda, stvari ipak stoje ponešto drugačije.
Zakonski je propisano da pravo na tu narukvicu imaju zatvorenici koji su vremenski već odležali pola dosuđene kazne, koji nisu višestruko osuđivani, koji imaju pravomoćne presude i koji su dosad pokazali uzorno ponašanje. Kada je dobiju, njihova šira okolina ne mora ni znati da su pod nadzorom, a uvjet je da u određeno doba dana budu kod kuće.
Bilo je, doduše, primjera zloupotrebe. Ne u Hrvatskoj, gdje ova praksa tek oživljava, nego ,primjerice, u Srbiji gdje je elektronički nadzor zatvorenika uveden prije 12 godina. Bilo je ondje nekoliko slučajeva kršenja te vrste nadzora, a koncem prošle godine pisalo se o Beograđaninu osuđenom na 12 mjeseci kućnog zatvora, koji je nanogicu stavio svome psu oko noge i ostavio ga u kući dok je on šetao gradom.
Ne radi se samo o rasterećenju zatvora
Ova vrsta služenja kazne izvan zatvora prvi put je uvedena 1980-ih u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas se taj sustav nadzora zatvorenika koristi u više od 40 zemalja, a elektroničke narukvice nosi otprilike 350 tisuća ljudi.
Dosad je najpoznatiji Hrvat, nositelj elektroničke narukvice, bio bivši vlasnik koncerna Agrokor Ivica Todorić. Kada je protiv njega pokrenut postupak i raspisana tjeralica u Hrvatskoj, on se nalazio u Londonu. Nakon što je priveden i nakon što je platio jamčevinu, tamošnji sud pustio ga je na slobodu oduzevši mu pasoš, a davši mu elektroničku narukvicu. A da taj pravosudni nakit može poput pravog nakita postati i fetiš, govori još jedan primjer iz Srbije. Prije desetak godina tamošnja folk pjevačica Svetlana Ceca Ražnatović bila je osuđena zbog nekih muljaža u transferima nogometaša Obilića pa je osam mjeseci provela u kućnom zatoru noseći elektroničku narukvicu. Kasnije su, putem stranica njenih obožavatelja na društvenim mrežama, prodavane imitacije elektroničke narukvice kakvu je nosila.
Kada se govori o nadzornim narukvicama, najprije se spominje rasterećenje zatvora i ušteda na visokim zatvorskim troškovima. No radi se i o tome da se počinitelje manjih prijestupa ne stavlja u društvo onih koji su počinili najteža kaznena djela i izlaže njihovom negativnom utjecaju. Izlaskom iz zatvora, takvi često bivaju stigmatizirani u svojoj okolini pa bi elektronske narukvice za nadzor trebale služiti ponajprije njima.
U preopterećenom zatvorskom sustavu kakav je hrvatski, te narukvice bi, poput pravog nakita, mogle postati tražena, ali i luksuzna roba.