Kraljev dan, koji se slavi 27. aprila, najveći je holandski praznik. Do prije 10 godina slavio se Kraljičin dan, ali 30. aprila, s obzirom da je kraljica Beatrix vodila tron. Ne može se reći da je vodila zemlju, pošto je Holandija formalno kraljevina, a u praksi parlamentarna demokratija, ali je definitivno imala i političkog utjecaja.
Nakon nesreće na skijanju njenog mlađeg sina Frisa, tron je prepustila najstarijem sinu te je praznik prebačen sa 30. na 27. april, rođendan Willema – Alexandera. Ni 30. april nije bio Beatrixin, već rođendan njene majke, kraljice Julijane, ali pošto je Beatrix rođena u januaru, vjeruje se kako je zbog vremenskih prilika zadržan datum u aprilu.
Svi obučeni u narandžasto
Moj prvi Kraljičin dan je bio daleke 2006. godine. Došao sam kao turista u posjetu djevojci, a ona me odvela na krcate amsterdamske ulice. Svi smo taj dan bili u narandžastom, a tu tradiciju održavamo i danas. Pored tehno muzike, koja je treštala sa svakog ćoška, na ulici su se mogle pronaći svakakve đakonije.
Taj dan ne postoje pravila, nema poreza i ne plaća se parking, tako da svako može donijeti i prodavati šta god želi, od palačinaka, preko hamburgera, pa sve do starih izdanja National Geographica, ili, recimo, stare komode koja bi inače završila u smeću. Tokom posljednjih 17 godina na buvljacima širom Holandije za ovaj praznik nisam našao da kupim apsolutno ništa korisno.
Moj drug Stanko, Sarajlija s limburškom adresom, ne bi se složio s tim. On prodaje ploče, pa je za njega ovaj dan vrlo plodonosan, pošto obično pronađe ploče koje bi inače morao skupo platiti.
Pored beskorisnih artikala, mora se priznati da je atmosfera na ulicama vrhunska te da vam nikako ne može biti dosadno. Ako vas još posluži vrijeme, na šta je bolje ne računati, možete unajmiti i barku te njome ploviti kroz gužvu, pazeći da glavom ne lupite u neki od mostova. Kraljičin, odnosno Kraljev, dan zaista jeste nešto posebno i taj dan cijela Holandija dijeli dobro raspoloženje.
Život u zlatnom kavezu
Tog dana se naciji obraća i kraljevska porodica, i to svake godine iz nekog drugog grada. Prvi put sam nešto više saznao o njima tokom magisterija na Univerzitetu u Amsterdamu, kada smo jedan cijeli čas potrošili na gledanje njegovog vjenčanja. Willem – Alexander je oženio Argentinku Maximu Zorreguietu Cerruti, a taj čin prenosili su mnogi mediji.
Cilj časa je bio otkriti kakvu je emociju u nama stvorilo gledanje samog vjenčanja, a pošto je u klasi bilo 12 Holanđana i isto toliko stranaca, emocije su bile podijeljene. Jedni su plakali, a drugi u čudu gledali ove prve. Moj komentar je bio da mogu shvatiti suze, s obzirom da su mnogi od nas plakali za Titom, ali ne mogu shvatiti zašto trošimo vrijeme na to. Objašnjenje nikad nije stiglo, cilj je valjda bio da jedni druge pokušamo shvatiti.
Kasnije sam tokom godina pratio dešavanja oko kraljevske porodice onoliko koliko je toga bilo u medijima, tačnije – nisam mogao pobjeći od tih vijesti. Koliko god me ne interesovalo, uvijek bih naišao na neki članak ili prilog u kom se spominjala kraljevska porodica.
Ono što mi je uvijek bilo zbunjujuće su te idealne slike na kojima se ne odaje ni najmanji problem. Svi su uvijek nasmijani, profesionalni i odmjereni. To se valjda uči, a koliko mi takav život ne bi prijao, govori činjenica da sam i pri samoj pomisli na rubu nervnog sloma i sve mi to izgleda kao zlatni kavez. Zamislim se kako ne mogu normalno izaći, ne mogu otići u prodavnicu, ne mogu odigrati fudbal i, ako treba, posvađati se s nekim, opsovati u saobraćaju te iskaliti bilo kakvu negativnu emociju prema svijetu oko sebe. To definitivno nije za mene i ne bih mijenjao sve milione svijeta za takav život.
Kralj ima i tri kćerke tinejdžerke i sve tri se ponašaju jednako odmjereno kao i njihovi roditelji, a princeza Amalia se polako uči kraljevskom ponašanju, s obzirom da bi kao najstarija jednog dana trebalo da preuzme tron. Amalia posljednjih godina trpi prijetnje, zbog kojih, i pored svoje želje, nije mogla živjeti u studentskom kampusu. Prva je u porodici koja studira u Amsterdamu, dok su svi ostali bili vjerni Univerzitetu u Leidenu.
Kralj je ponekad i pilot
Pokušavao sam se tako godinama oduprijeti vijestima o kralju i njegovima, sve dok nisam pročitao kako je kralj Willem – Alexander bez znanja putnika često upravljao KLM-ovim avionima. Iako historičar po struci, nakon što je završio prekvalifikaciju za pilota, Willem – Alexander je tako možda upravljao avionom koji me prevozio do Istanbula, Toronta ili Budimpešte. Tada sam se više počeo zanimati za njihov život, posebno jer me sam moj život naučio da nikad ništa ne osuđujem, nego da pokušam shvatiti. Pokušavao sam razumjeti kako je biti običan čovjek isključivo krišom, dok u javnosti morate biti uštogljeni i kulturni.
Čini se da sam nakon toliko godina uspio i shvatiti cijelu ulogu kralja i njegove porodice. Nakon stotina pročitanih članaka, uvidio sam da dosad nisam naišao ni na jednu jedinu kraljevu izjavu s kojom se ne bih složio. Kralj je tako u posljednjim godinama davao amin za sastav vlada, posjećivao razne zemlje i održavao dobre odnose, pa čak i griješio, i to tako što bi naprimjer na početku pandemije korona virusa s porodicom otišao na odmor u Grčku. Zatim bi se svi kolektivno izvinjavali. Ove i prošle godine primao je ukrajinske izbjeglice, kontaktirao s njima i generalno vodio pozitivan narativ o svemu tome. Posebno je hvalio Ukrajince, a gotovo svi su našli posao te je to navodio kao sjajan primjer integracije.
Glas razuma u društvu
Kad god bi situacija izmicala kontroli, a holandski desničari postajali jači, kralj je na sebe preuzimao ulogu društvenog korektiva, smirujući situaciju i bivajući razumniji od ostalih. Iz kraljevskih odaja se nikad nije mogla čuti priča slična onoj koju pričaju desničari Thierry Baudet ili Geert Wilders, naprotiv, od tamo su dolazili glasovi razuma i razumijevanja drugih i drugačijih.
Stanko kaže da sam naivan i da se previše novaca daje na nekoga poput njih. Kaže da je stav većine Holanđana kako bi kraljevinu trebalo ukinuti. Nisam se bavio istraživanjem o tome, ali iskreno jedva čekam da obučem narandžastu trenerku, narandžaste patike, majicu i jaknu te da izvedem kćerke u istoj toj boji da prošetamo gradom, uz holandske šlagere.
Tog dana će i moje komšije Marokanci i Turci jednako uživati, jer se iz kraljevskih odaja vrlo često čulo kako se svi u Holandiji moraju osjećati kao kod kuće, bez obzira na pozadinu ili porijeklo. Takve je poruke slao i u podcastu koji se može naći na oficijelnim stranicama Kraljevske kuće, a kada takvo što vidim, bude mi još draže vidjeti djevojke po kvartu pokrivene narandžastim šalovima. To je valjda ono za šta se svi borimo – da budemo jednaki i da se osjećamo lijepo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.