Prije 12 godina bio sam u Keniji. Putovao sam kao jedan od pobjednika blogerskog takmičenja, u organizaciji Evropskog novinarskog centra (EJC), i to nakon što je nekoliko stotina ljudi pisalo godinu dana na temu razvoja i zemalja u razvoju. Izabrali su nas 30-ak, posavjetovali se s nama odakle letimo i imamo li preference da ostanemo duže u Keniji.
Moja aviokarta je bila među najjeftinijim jer sam imao dobru vezu iz Sarajeva preko Istanbula za Nairobi. Avion je bio poluprazan, pa je svaki putnik dobio deku da može odspavati na svoja tri mjesta. Obroci su se redali kao na traci, sve ukusniji od ukusnijeg. Kad smo stigli, dočekao nas je taksi do hotela od pet zvjezdica, po cijeni od 150 dolara po noći, i svako je bio sam u sobi.
Tokom boravka u Keniji smo još letjeli u Kisumu i na Kilimandžaro, obilazili razvojne projekte poput biogas postrojenja, centara za reciklažu, pa i bolnica. U jednoj od bolnica nam je direktorica uz osmijeh pričala kako je bolnica popunjena 150 posto. Na naše pitanje šta to znači, počela se glasno smijati, rekavši: „Pacijenti dijele krevete, ali život se nastavlja“.
Vidio sam sela i gradove bez struje, vidio sam javni linč i smrt čovjeka kojeg su uhvatili u krađi, bio sam u mjestu gdje je trećina ljudi zaražena HIV-om, a putovao sam i s doktorom obilazeći djecu s potencijalnom dijagnozom malarije. Od tableta protiv malarije sam imao noćne more tokom cijelog putovanja i žalio sam se na to, ali sam tokom tih dana sjedao u naš udobni klimatizirani autobus, podizao novac s bankomata, javljao se kući SMS porukama i pozivima, kupovao čistu vodu i u hotelu večerao najskuplje meso i ribu.
U isto to vrijeme, školarci s kojima sam pričao već godinama su sretni jer imaju jedan obrok dnevno od leblebija i graha. Tada sam i prvi put čuo za izraz „first world problems“ (problemi naprednog svijeta), a to me putovanje zauvijek promijenilo.
Kukanje 24 sata dnevno
Vratio sam se u Sarajevo gdje sam nastavio slušati kukanje 24 sata dnevno. Mislim da smo se tad po medijima svađali oko reforme policije. Sigurno je da se i tad pričalo u ukidanju i otcjepljenju entiteta. Ništa bolje nije bilo ni u Zagrebu, ni u Beogradu, a ni u drugim balkanskim gradovima.
Mediji svako malo izbace naslov kako je Bosna i Hercegovina u nečemu najgora na svijetu, kako je Ruanda poslala prvi satelit u svemir ili kako i Džibuti ima više olimpijskih medalja od bosanskohercegovačkih sportista.
Ti isti mediji rijetko objave kako je pristup električnoj energiji u Keniji za 12 godina porastao sa 19 na 70 procenata, a da smo mi struju imali u većini naših sela i zaseoka još prije 50 godina. Rijetko će objaviti kako pijemo vodu iz česme, kako imamo besplatan ili vrlo jeftin pristup obrazovanju, te da ne moramo danima čekati doktora da dođe do nas, nego ga imamo u svakom kvartu, takođe plaćenog preko zajedničkih poreza.
Ipak, teško je našeg čovjeka ubijediti u sve to. Mi ćemo se uvijek porediti s boljim od sebe i to mahom s ekonomijama koje su prošle neokrznute posljednjih 70-ak godina, te posebno s onima koji su kao ekonomski jači od nas usisali veliki dio naše radne snage i time oslabili naše zemlje. Pričaćemo kako je kod komšije uvijek trava zelenija, i nećemo uzeti u obzir vanjske faktore, te pogotovo stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, poput struje, vode, zdravstva, školstva i sl.
Zapravo je puno bolje
A šta je realno stanje stvari? To je teško reći jer tu ima mnogo toga subjektivnog, ali ako uzmemo nekoliko kriterija koje čine ugodnost života, možemo reći da je Bosna i Hercegovina, ali i ostatak Balkana, gotovo uvijek u prvoj polovini svjetske populacije, a najčešće i u prvoj trećini. Od zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, Slovenija je u gotovo svemu u vrhu, a zatim slijedi Hrvatska, dok se ostale zemlje smjenjuju. Kao jedan od primjera uzeću da je, po podacima Svjetske banke, životni vijek u Bosni i Hercegovini na 63. mjestu u svijetu, što je bolje od dvije trećine ostatka svijeta, dok su Hrvatska i Slovenija prilično iznad, na 49. i 27. mjestu, što je u prvoj četvrtini svjetske populacije.
Drugi primjer koji sam pogledao na istoj stranici je pokrivenost električnom energijom, gdje smo takođe već pola stoljeća među najboljima na svijetu.
Portal Numbeo piše da je po prosječnim platama Slovenija na 38-om, Kosovo na 81-om mjestu, a ostale zemlje regije negdje između, što opet znači da smo u prvoj trećini ili četvrtini, s izuzetkom Kosova, ali treba reći da su iznad Kosova neke zemlje s ogromnim jazom između bogatih i siromašnih, poput Kine, ili države s mnogo prirodnih bogatstava.
Svjetska zdravstvena organizacija Bosnu i Hercegovinu svrstava u sami vrh po pristupu čistoj vodi i kanalizaciji, gdje se ti brojevi uglavnom kreću iznad 98 posto u našim zemljama. Za razliku od nas, mnoge afričke, azijske, pa i neke srednjoameričke zemlje o tome još mogu sanjati.
Ako pogledamo neke negativne parametre, kao što je npr. zaraženost HIV-om, CIA-in Factbook kaže kako su Kosovo i Bosna i Hercegovina na samom dnu, sa ubjedljivo najmanje slučajeva na svijetu, a zaraženost je mjerena u 137 zemalja.
Nema ni beskućnika
I naravno, o svim ovim stvarima ćemo pričati dok čitamo blog na kompjuteru ili pametnom telefonu, u poluvremenu utakmice koju gledamo na TV-u dijagonale 75 incha, dok nam ne pada na pamet da živimo u zajednici jer je to već odavno prevaziđeno. Dižemo kredite od po nekoliko stotina hiljada maraka ili eura i uspješno ih vraćamo. Imamo pristup velikom dijelu svijeta bez viza, a ukoliko želimo raditi, uglavnom i nađemo posao. Vozimo nikad bolje automobile, u kućama nam uglavnom nije hladno, a gotovo i da nemamo beskućnika. Mnoge zemlje koje imaju mnogo bolji BDP, bogatiji zdravstveni sistem ili generalno bolji kvalitet života od nas, vrve od beskućnika po metroima, autobusima i tramvajima.
Postavlja se pitanje na šta se onda tačno žalimo? Kada smo postali toliko nezadovoljni da smo spremni preko mrtvih preći za dodatni finansijski uspjeh? Zašto se po medijima konstantno svađamo i nemamo živaca jedni za druge? Kada ćemo početi slušati, a ne samo govoriti?
Sve su ovo pitanja na koja nećemo lako dobiti odgovor, ali je možda vrijeme da se zapitamo da li nas je ugodan život zapravo razmazio, ali i zašto se ljutimo kada nam političari kažu da manje pijemo i pušimo kako bismo priuštili više hrane ili bolje aktivnosti? Možda te opaske i nisu bile tako neistinite, pa taman dolazile od omraženih likova s političke scene koju takođe ne volimo, zaboravivši da i dalje imamo priliku da biramo i budemo birani, a samo za to su se naši preci jedva izborili. Oni su bili promjena koju su željeli vidjeti.
U mnogim stvarima su griješili, ali barem su imali neke ideale. Mi kao da ih nemamo. Osim kada se slučajno nađemo na triježnjenju u Africi, gledajući kako bolesnici dijele krevet, kako HIV pohara cijelo selo ili kako se nastava održava na otvorenom. Možda je vrijeme da počnemo biti bolji ljudi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.