Školski programi se usvajaju da bi se mijenjali, da bi pratili trendove, interesovanja učenika i potrebe društva. Jedino kao takvi su i potrebni. Valjda?
Čitam ovih dana agencijsku vijest da se nastavni predmet Domaćinstvo na velika vrata vraća u bosanskohercegovačko školstvo. Predmet koji je ukinut početkom ‘90-ih godina prošloga vijeka, a koji je za cilj imao osnovnoškolce naučiti savladavanju vještina šivanja i kuhanja, postavku stola za objed i serviranja, prostiranju veša za sušenje, odijevanju i uopšte – kulturnom ponašanju.
Ako vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje, kroz obrazovne programe možemo pratiti šta (ni)su znale generacije. Kroz školovanje sam imao Domaćinstvo, ali nisam imao predmete koje je imao moj otac. Tvrdi da je, pored Predvojničke obuke, imao i Časove lijepog pisanja. Zvuči dosadno… kao i saznanje da su imali ljepši rukopis od moje generacije. A samo nekoliko puta godišnje dođemo do potrebe da napišemo neku diplomu ili dokument za učešće u nekom programu ili takmičenju.
Učili nas ono što roditelji nisu
Za razliku od moje djece, ja sam pored Domaćinstva imao i Prvu pomoć i zaštitu, te Opšte-tehničko obrazovanje. Osnove tehnike prate i današnji osnovci, a predmet zvani Kultura življenja imaju samo u petom razredu, dok su još kod svojih učiteljica, iako to one ne predaju. I inače se pitam, koja struka treba da predaje ovu oblast? Po čemu da se normira uspješnost jednog nastavnika Domaćinstva?
A našoj djeci treba znanja iz ove oblasti, jer je ovo jedna od rijetkih stavki odgoja u školi koja je „obrazovno-odgojna institucija“. Barem mi se tako čini, jer je i mene nastavno osoblje učilo ono što roditelji u patrijarhalnom društvu nisu nalazili za shodno i potrebno. Naučio sam kako umetnuti konac u iglu i zašiti dugme, kako poredati veš za sušenje na štriku, po bojama i ljepoti opranog veša, pa kako donji veš i krpe idu pozadi, da se ne vide, a u izlog se steru najljepši primjerci odjeće – po veličini i boji.
Postavljanje stola za objed je na časovima bila bolja nego što to danas urade i mlađi konobari u nekim ugostiteljskim objektima. Pratili smo redove serviranja escajga i posluživanja hrane. Bonton lekcije su već bile dosadne, jer se trebalo štošta i učiti, a Domaćinstvo smo smatrali kao light predmet praktične nastave i neku vrstu odmora od štrebanja. Ipak, ustajali smo starijima u čekaonicama i javnom prijevozu, propuštali ih da prvi prođu u mimoilaženju i bespogovorno trčali kupiti komšiji novine i hljeb, čak i kada smo trebali propustiti najinteresantniji dio naše igre. Rondali smo, ali u sebi, da se ne vidi i ne osjeti.
Vremena za dodatno više niko nema
A šta smo dobili? Oni naši stari, koji su imali predvojničke obuke i lijepo pisanje, su osmislili, organizovali i sprovodili ratove u kojima smo učestvovali i mi, nasljedna generacija. U vojsci, na radnim akcijama, logorovanjima i kampovima znali smo sebi ušiti dugme i odjeću, oprati i osušiti garderobu, pripremiti hranu i oprati suđe. Ako moja generacija danas osmisli nešto slično, naša pokoljenja neće znati ono što smo mi znali.
Današnja djeca su nespremna sebi napraviti sendvič, skuhati osnovne stvari za jelo, poput jaja, supe iz kesice, tjestenine, oguliti i izrezati voćku, zašiti bilo šta bez velike opasnosti od samopovređivanja. Njihovi prsti i mozak su naviknuti za brzi rad samo na mobitelima i konzolama za igru.
Prema starijima i uopšte autoritetima u društvu imaju onakav odnos kako ih se, svakog ponaosob, naučilo kod kuće. I tu se primjećuje ogromna razlika u odgoju. Roditelji ili ne znaju, ili ne mogu, ili neće prvo izdvajati vrijeme za razgovor sa svojom djecom na ove teme. Drugo, ne vide svrhu tome u opštedruštvenoj konstelaciji odnosa. Prepustili su djecu školi, vjerskoj zajednici i treneru na sportskim aktivnostima. Vremena za dodatno više niko nema, jer i roditelji se malo žele opustiti uz tipkanje na istim onim mobitelima.
Shvatiti vrijeme i kontekst koji živimo
Današnjica se razlikuje od prošlih vremena. Život jeste brži i zahtjevniji. Zašto ušivati kada je kupiti novi odjevni predmet rentabilnije? Zašto učiti praviti sebi jelo i znati servirati kada to fast-foodovi rade jednostavnije? Zašto poštovati starije kada ćemo ih svakako kasnije poslati u staračke domove? Zašto se patiti sa onim što su nam pričali stariji, pa opet nisu ništa bolje prošli u životu od nas?
Treba shvatiti vrijeme i kontekst koji živimo. Nekada su ljudi mislili da su bogatiji što više znaju. Filozofi današnjice smatraju da je osnovni resurs liberalnog kapitalizma glup pojedinac, koji živi i radi po automatizmu i samo ono što je njegov posao. U druge djelatnosti ne zaviruje. I to zbog toga što nema vremena da se baviti time. Opterećuje ga njegova profesija i bitka da dobije nešto prostora za lična zadovoljstva.
Domaćinstvo se tome suštinski, konceptualno i svjetonazorski suprotstavlja. I malo sam iznenađen najavama da se neko u Bosni i Hercegovini drznuo vratiti nas u prošlost. Ako ovaj nastavni predmet za cilj ima dvojaku ulogu, razviti kod djece i znanje i vještine, jasno je da ih motiviše i na prve spoznaje o poduzetništvu.
Osamostaliti mlade ljude
I to je nedostajalo nama, mojoj generaciji. Učenje je bilo usputno, suhoparno i bez cilja. Voljeli smo ga na početku, da bi nam u tinejdžerskom periodu postalo dosadno. Napravljeni konačni proizvod na Domaćinstvu pokažeš samo roditeljima. On nije bio reprezentativan, njime se ne hvališ kao što se hvališ rezultatom rada iz Informatike i računarstva. To potiskuješ, zanemaruješ, pomalo nipodaštavaš. Ipak, do kompjutera je tada trebalo doći i samo sjedanje za njega je značilo uspjeh.
Rezultat je znan. Svi znaju o računarima, o aplikacijama, umjetnoj inteligenciji i programiranju. Neki znaju samo još više. Usljed nestanka struje ili gubljenja Wi-Fi signala nastaje panika i psihološko rastrojstvo. Prestaju sve aktivnosti. Ideja o šivanju, izradi goblena, cekera, ukrasa za pokućstvo, jednostavnih alatki i ostalog pribora je deplasirana i nemotivirajuća. Zamislite to saznanje staviti u ratne okolnosti? Takav pojedinac je prijetnja ne samo za neprijatelja, nego i za svoje okruženje.
Ko zna, možda se sutra i u budućnosti budu cijenili oni koji, kao mladi, budu sposobni pored znanja svih kompjuterskih aplikacija sebi napraviti jelo, zašiti dugme, kulturno se ophoditi prema okruženju… Jednostavno, da budu spremni za samostalan život što prije. Možda će se na njih gledati kao na društvenu avangardu i prototip modernog čovječanstva?
Vrijeme i točak historije će i naše generacije pitati što smo ostavili svojim potomcima kao vrednotu i ideal života? Mislim da znam. Znam da znate i vi, samo nećete da priznate.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.