Kviz u kojem je pobjednik proglašen najslabijom karikom

Iako je građevinski radnik Vladimir Krnač na 22 pitanja u kvizu dao tačne odgovore, dvojica protivnika odlučila su da je on ‘najslabija karika’.

'Ima nešto što se zove viteštvo', podsjetio je voditelj Nikola Kojo dvojicu takmičara koji su izbacili boljeg od sebe (Screenshot / Prva TV)

Osim ponekad HRT-ovog Milijunaša (gde je Tarik Filipović uvek na nivou), ne gledam kvizove, ali sam odgledao Najslabiju kariku. Glumac Nikola Kojo “smrtno” ozbiljan, ali on je dobro savladao potrebne čuburske semestre Dragana Nikolića, recimo. Imate osećaj da će ta ozbiljnost svakog časa da se raspukne i da se sve okrene na šupanje, rekli bi Mostarci.

Kojo je sve vreme ozbiljan, a pri kraju kviza za desetku. Kako su takmičari otpadali, knjiga je spala na tri slova. Ostali su najbolji te večeri – građevinski radnik Vladimir Krnač koji je tačno odgovorio na sva pitanja i dva lika koji su se (izgleda bez domunđavanja jer kamera ih sve vreme pokriva) odlučili da se predstave kao ljudi koji nemaju ponosa, dostojanstva, čvrstine karaktera, ljudi koji izazivaju prezir.

‘Ima nešto što se zove viteštvo’

Od preostale trojice, dvojica – Miljan i Jugoslav, iako su dosta fulali, predložili su da najslabija karika bude Vladimir iako je briljirao. U prvi mah sam zaista pomislio da je moguća intervencija, ako ne voditelja onda neke “više instance” i da se Vladimir proglasi pobednikom.

Ali to se nije dogodilo.

Nikola Kojo, očigledno zbunjen kao i većina nas ispred ekrana, upitao je jednog od njih, valjda Jugoslava, je li mu neprijatno. Kako je obraz zatajio, voditelj je laganim, šmekerskim tonom rekao, očito u prazno: “Ali ima nešto što se zove viteštvo”.

“Ne znam u kom smislu i što bi mi bilo neprijatno. To je deo igre, sastavni deo ovog kviza, ovog formata. Tako je razumem”, rekao je Jugoslav, nakon čega se Kojo obratio drugom: “Dobro… Za razliku od Vladimira, Vi Miljane kidate netačne odgovore. Ono, baš muški. Čak ste dobri u tim netačnim odgovorima. Mogu sve da razumem, osim možda esperanta, ali kako ovo da razumem”.

“Ruka je išla ili na V. ili na J, i otišla je na V. (početno ime Vladimirovog imena, prim. aut)”, rekao je takmičar Miljan. Što govori da Miljanova ruka nije mogla da ode na njegovo M.

I voditelju bilo neprijatno

„Dobro… Meni je neprijatno. Vladimire, nijedan netačan odgovor niste imali u večerašnjoj emisiji. Vi ste građevinski radnik bez stalnog zaposlenja. Sanjali ste da idete u Egipat posle ovog kviza”, upitao je Kojo.

“Da, životna želja”, rekao je takmičar Vladimir.

Kviz koji je razbudio balkansku krčmu imao je tako dva pobednika – poraženog i voditelja. Odstranjeni iz igre je glasanje prokomentarisao kratko: “Nek’ služi na čast”, misleći da toga, makar u maloj količini postoji kod ljudi koji se zovu M. i J.

“I ja isto to mislim. Vladimire, sa 22 tačna odgovora večeras i nijednim netačnim, Vi ste moralni pobednik. Vi ste primer mladim ljudima kako treba da se radi i uči, šta znači suštinsko obrazovanje, a šta znači formalno. Nažalost, Vaše kolege su rekle da ste Vi najslabija karika, a mene je sramota što to moram da Vam saopštim. Do viđenja! Svaka čast”, rekao je voditelj.

‘Suvo znanje je moj fah’

Vladimir Krnač nije nepoznat onima što prate kvizove. Bio je pobednik kviza Slagalica. Svojevremeno je novinarima rekao da nađe vremena za učenje, ali da teško pamti u ovom životnom dobu.

“Jedan podatak memorišem, dva ispustim. Ali pratim kvizove i uspevam da uhvatim srž, vidim koje oblasti se traže. Nisam loš enigmatičar, ali suvo znanje je moj fah”, kaže ovaj građevinski radnik bez stalnog zaposlenja i dodaje da kvizaši ne mogu da se načude da je građevinac.

“Ti stvarno radiš na građevini, pitaju me često. A šta ću kad nema ništa drugo, nemam formalno obrazovanje, nisam imao dovoljno istrajnosti. Posle srednje škole upisao sam fakultet, mašinstvo, ali sam otišao u vojsku. Godinu dana bez knjige i ponuda za posao je dovela do toga da se na fakultetu zadržim cele dve nedelje”.

Građevinac iz Bačkog Petrovca na kraju nije ostvario želju da otputuje u Egipat.

Orwell, Egipat i Sokolac

Dva pisca, od kojih sam jednog dobro poznavao, Thomas Mann i Mirko Kovač nisu hteli da “gube vreme” na studiranje i obrazovali su se sami. Ne znam da li Manna poznaje onaj politikant iz Jagodine (Dragan Marković – Palma) što mu na uvce nisu svirali jedino Mozzart i Beethoven, ali za Kovača znam da je rekao: “Neću da studiram, moram da budem pisac”.

Radeći za Borbu iz Dubrovnika i Hercegovine, odlazio sam, osim u Boku, i u deo Crne Gore, odnosno Viluse i Nikšić. Jednom sam zastao pored stada čiji čobanin je držao otvorenu knjigu i vešto, ne spuštajući pogled, obilazio kamenje. Lako smo uspostavili divan. Čitao je Čas anatomije Danila Kiša i upitao me imam li Orwellovu 1984. Obećao sam mu je doneti na poklon uz uslov da kaže čime se bavi, šta je “po zanatu”.

“Čobanin sam po zanatu. Želja mi je bila da budem učitelj, a roditelji navalili da mi srede da u JNA služim ‘autojedinicu’ i kasnije vozim Tarin (Tara, Cetinje) autobus, da lako mogu iz sela do Nikšića”.

Tako je ovaj čobanin (koji nije poslušao roditelje ni da oženi dobrostojeću, od njega dosta stariju devojku iz kraja) iščitao i Dostojevskog i Andrića, Krležu, Selimovića, Hemingwaya, Singera, Kunderu…

Kada je bivši vaterpolista Aleksandar Šapić, nakon što je svoju strančicu utopio u stranku Aleksandra Vučića, zaseo na beogradski tron prvo je posetio Sokolac. Možda je neko očekivao da će otići u Sarajevo, Zagreb, Ljubljanu ili Beč, ali nije. I u njegovom slučaju nije u pitanju samo sluganstvo, nego i mentalitet. Njegov vidik je (bez obzira na kuću u Italiji) dosegao do Sokoca.

U rukama Vladimirovim dobro stoje i knjiga, i fangla, i mistrija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera